Pippan (Pipan), Giovanni, sindikalni i radnički vođa (Trst, 16.XII.1894. - Chicago, SAD, 29.VIII.1933.).

Otac Valentino potječe iz stare tršćanske obitelji, majka Maria rođ. Bissek. Pohađao je, u tadašnjem austrougarskom Trstu, talijansku osnovnu školu, a još kao mladić pristupio je socijalističkom pokretu. Neko je vrijeme kao redar bio općinski namještenik, a nakon Prvog svjetskog rata postaje dužnosnik Talijanske socijalističke stranke (Partito Socialista d'Italia, PSI) za Julijsku Veneciju. U listopadu 1920. tršćanski ga ogranak šalje u Labin sa zadatkom da učvrsti sindikalnu organizaciju i socijalistički pokret u tom dijelu Istre. Nastanio se u Vinežu i preuzeo dužnost sekretara labinskog ogranka PSI-ja potom i Talijanskog saveza rudarskih namještenika (Federazione Italiana dei Lavoratori delle Miniere).

Ubrzo među radnicima labinskog rudarskog bazena stječe veliki ugled, pa nije bilo iznenađenje kad su ga početkom ožujka 1921. u Pazinu napali i zlostavljali fašisti. No, to je bio okidač koji je odmah, 2.III., doveo do štrajka rudara i poznate Labinske republike. Bio je vođa, uz "crvenog grofa" (conte rosso) Giovannija Tonettija, zapovjednika crvenih straža Francesca - Checca Da Gioza i druge članove Savjeta rudara, te radničko-ekonomske, ali i političke pobune, koja je potrajala više od mjesec dana. Naposljetku je 8.IV., kad nije bilo izlaza, naredio predaju te na sebe uzeo svu odgovornost da bi ublažio odmazdu vlasti nad rudarima i pučanstvom. Uhićen je i zatvoren u Puli, pa u Rovinju. Bio je glavni okrivljenik na procesu štrajkaškim vođama, ali je naposljetku, kao i svi ostali, oslobođen pred Porotnim sudom u Puli. Pušten je 3.XII.1921., vratio se u Labin, ali vlast i fašisti nastavili su ga progoniti i uhićivati, pa je, nakon naloga o izgonu koji je izdala oblasna vlast u Pazinu, morao napustiti labinske rudare.

Prešao je krajem svibnja 1921. u Međupokrajinsko udruženje rudarskih namještenika za gornju Italiju u Torinu, ali i tu je bio pod policijskom i fašističkom paskom, pa je iselio u Sjedinjene Američke Države, vjerojatno polovicom 1924. Prethodno se, u siječnju 1923., vjenčao sa Santom Zustovich, iz poznate labinske komunističke obitelji. U SAD-u nastavlja sindikalnu borbu u Chicagu, New Jerseyu i South Illinoisu, stekavši veliku popularnost među talijanskim radnicima (zvali su ga Nino). Upravljao je štrajkovima tkalaca, a od 1926. bio je član Komunističke partije SAD-a, ali je isključen 1931., pa je prešao u redove Socijalističke stranke i iz Illinoisa se vratio u Chicago gdje mu je živjela obitelj. Tu je 1933. organizirao je i vodio Talijansko udruženje pekara te osnovao i uređivao njegovo glasilo Bollettino. Pod njegovim vodstvom organizacija talijanskih radnika u Chicagu postala je vrlo borbena što je plašilo poslodavce. Gotovo svaki dan Pippanu se prijetilo smrću, što se naposljetku i dogodilo. Ubila su ga hicima iz revolvera dvojica plaćenika.

O Labinskoj republici predvođenoj Pippanom snimljen je 1985. film Crveni i crni (režija Miroslav Mikuljan, lik Ivana Pipana igrao je Bekim Fehmiu). U labinskoj starogradskoj Aleji velikana "Ivanu Pipanu" postavljeno je 1971. poprsje (autorica Milena Lah), a u lipnju 1983. "Giovanni Pippan" uvršten je u spomen-knjigu istaknutih članova Povijesnog društva radnika Illinoisa.