Glagoljaško pjevanje, liturgijsko pjevanje katoličkih svećenika i klerika glagoljaša na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika te potom iz toga proizišlo liturgijsko i paraliturgijsko pojedinačno i zborno pjevanje na hrvatskom jeziku.

Uobičajilo se u hrvatskim krajevima od Istre, Hrvatskoga primorja, Like i sjevernojadranskih otoka do južne Dalmacije. Pretpostavlja se da se pojavilo na kraju IX. i početkom X. st. u bizantskoj Dalmaciji (primorska Hrvatska), te da se od početka posebno njegovalo u benediktinskim glagoljaškim samostanima. Održalo se u pojedinim župama do 1965., kada su odlukom II. vatikanskoga sabora u liturgiju uvedeni narodni jezici, a otada se izvodi tek u svečanim prigodama.

Napjevi su se prenosili uglavnom usmenom predajom (poznata su samo dva notna zapisa, i to u hrvatskom glagoljskom kodeksu iz 1556., koji se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU), te su, pretrpjevši mnogostruke preinake, očuvani u različitim inačicama. Slobodnoga su ritma, jednoglasni ili višeglasni (uglavnom dvoglasni), nastajali su u starim tonalitetima, a novije inačice također u duru. Sadržavaju značajke bizantskog liturgijskoga pjevanja (Amédée Gastoué), gregorijanskoga korala i hrvatskih folklornih napjeva, poglavito od XVIII. st., od kada su u glagoljaškom pjevanju sve više sudjelovali i laici.

Njihova povezanost s crkvenim pjevanjem na latitnskom jeziku ogleda se u rubrikama glagoljskih kodeksa. Počeli su se bilježiti u XIX. st., a znanstveno istraživati na početku XX. st. (Josef [Josip] Vajs). Među najranijim je njihovim zapisivačima u Istri bio Franjo Ksaver Kuhač (1869.), koji ih je bilježio u okviru crkvene glazbe: Veličit duša moja Gospoda (kao »glagoljaški Magnificat«) i Pridi Duše (Kastav), Zdravo telo Isusovo (Šumber), Ja se kajem Bože mili (Pazin), Častimo Te živi kruh angelski (Mošćenice, Pićan), Marija! O slatko ime i litanije Gospodine pomiluj (Mošćenice), Isuse slatka spomena i Pridi Duše presveti (Pićan) i dr. Zapisivali su ih također Božidar Širola, Ivan Matetić Ronjgov, Nedjeljko Karabaić i dr., a Staroslavenski institut u Zagrebu i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU, danas HAZU) pokrenuli su 1954. njihovo sustavno magnetofonsko snimanje (među prvima bili su snimljeni napjevi u Istri). JAZU od 1980. objavljuje niz Spomenici glagoljaškog pjevanja. Nazivlje su prikupljali F. K. Kuhač, Matko Brajša Rašan, I. Matetić Ronjgov i dr. (npr. izraz »vela nota« spominje se 1699. u spisima senjsko-modruškog biskupa Martina Brajkovića).

Inačice napjeva nastale usmenim prijenosom ogledaju se npr. u posljednici za mrtve: Dan od gnjeva strašnom silom (Režanci), Sudac gnjivan hoće priti (Kraljevica, Novi Vinodolski), Dan on gnjeva strašnom silom (Jablanac), Dan on gnjeva dan iskroju (Vrbnik), Dies irae, dies illa (Vodnjan, Barban) i dr. Među poznatijim je skladbama nadahnutima glagoljaškim obrednim pjesmama (i freskama u Sv. Mariji na Škrilinah i Sv. Martinu u Bermu) kantata za zbor i orkestar Istarske freske Borisa Papandopula (redakcija teksta Vladimir Fajdetić).