Marion, Egidije, ekonomist, sportaš i sportski aktivist (Pazin, 15.XII.1904. – Pazin, 4.II.1986.).

Rođen je u pazinskom predgrađu Dubravica, u matične knjige upisan kao Aegidius Božidar, otac mu je bio željezničar Ivan (Ioannes), majka Marija (Maria) rođ. Podreka.

U rodnom gradu završio je 1916. pučku školu i upisao se u Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju. Nakon talijanske okupacije Istre s ostalim učenicima hrvatske gimnazije napušta Pazin i 1919. nastavlja školovanje u Karlovcu. Ondje se uključuje u sportski život kao igrač internatskog nogometnog kluba Istra. Nakon završene gimnazije nastavlja školovanje u Trgovačkoj akademiji, a po njenom završetku 1924. vraća se u Pazin, ali tu ne dobiva posao već poziv za odsluženje vojnog roka u Bologni.

Iako obrazovan, po povratku iz vojske ne može naći posao, osim ako se ne učlani u fašističku stranku. Budući da se nacionalno osjećao Hrvatom, a po idejnom opredjeljenju ljevičarom, u njegovim bilješkama nalazimo kako bi takvo što bilo protiv njegovih osjećaja i njegova naroda. Opomenut od prijatelja da ga fašisti prate i da čekaju priliku uhititi ga, u lipnju 1926. potajno napušta Pazin. Uputio se preko Kastva u Zagreb gdje se pridružuje istarskim emigrantima, ali nije mogao naći zaposlenje te odlazi u Osijek, pa u Beograd, gdje se zapošljava kao trgovački zastupnik. Zahvaljujući poslu proputovao je Bosnu, Dalmaciju, Liku i Kordun, a u studenom 1926. našao se u Karlovcu, gdje se na nagovor nekadašnjih školskih kolega u siječnju 1927. zaposlio u Tekstilnoj industriji Duga Resa.

Dolaskom u Dugu Resu uključio se u Nogometni klub (NK) Proleter koji je već 1928. raspušten, kao i sve udruge koje su djelovale pod okriljem Ujedinjenih radničkih sindikata (URS). Ta ga odluka vlasti nije pokolebala pa 1929. sa suigračima osniva NK Duga Resa u kojem je aktivan najprije kao igrač, a kasnije kao član uprave. Njegovom je zaslugom 1930. u Dugoj Resi izgrađeno novo igralište koje je kasnije preuređeno u stadion. Osim nogometom u Dugoj Resi bavio se i gimnastikom i planinarenjem te je jedno vrijeme bio tajnik Hrvatskog planinarskog društva Vinica.

U tom je razdoblju aktivan i u sindikalnom pokretu, zbog čega je od 1939. više puta uhićen, premlaćivan, a izbjegao je i pokušaj atentata. U travnju 1941. među prvima ga u Dugoj Resi uhićuju ustaše i odvode u zagrebačku policiju, pa u logor Kerestinec. Otuda je kao talac prebačen u Lepoglavu, pa u Koprivnicu i na koncu u ustaški tabor na Savskoj cesti u Zagrebu iz kojeg je pušten u ožujku 1942. U zloglasnom zatvoru na Savskoj cesti bio je podvrgnut torturi i ispitivanjima.

Nakon puštanja na slobodu upućen je u Dugu Resu, ali se, unatoč nalogu ustaša, ne prijavljuje tamošnjem ustaškom logoru već talijanskom vojnom zapovjedništvu u Karlovcu. Budući da je odslužio talijansku vojsku, dobio je propusnicu za povratak u Zagreb gdje je predan karabinjerima koji su ga odveli u zatvor u Pulu. Odatle je nakon 40 dana ispitivanja prebačen u internaciju u južnoj Italiji, u radni logor Pisticci kraj Taranta, gdje je dočekao kapitulaciju Italije 1943. Tada bježi iz logora i predaje se saveznicima u Tarantu. Pod savezničkim zapovjedništvom radio je u radnoj brigadi u Tarantu, a kasnije u Bariju. Ondje je upoznao djevojku Teresu Comegna s kojom se u rujnu 1944. vjenčao, a ubrzo potom stupa u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije (NOVJ) te je prebačen na otok Vis, u komandu vojnog područja.

Po završetku rata dolazi u Istru, u Mobilizacijski odjel istarskog vojnog područja, a s te je dužnosti 23.XII.1945. demobiliziran. Dolaskom NOVJ-a u Pazin započinje s organiziranjem nogometnih susreta između partizana i prijeratnih pazinskih igrača na igralištu koje se nalazilo na prostoru današnjeg parka Osnovne škole Vladimira Nazora. Prvu takvu utakmicu organizirao je između vojnika 26. divizije Jugoslavenske armije i pazinske udruge Unità.

Želeći reorganizirati sportski život Pazina 19.I.1949. saziva sastanak bivših sportaša na kojem je imenovan odbor zadužen za pripremu osnivačke skupštine sportskog društva. Uz Mariona u odboru su bili Josip Opašić, Edoardo Erdfeld, Livio Kuhar, Ivan Novak, Bruno Matijašić, Ivan Legac, Klaudio Lukšić i Franjo Matejčić. Osnivačka skupština Športskog društva Pazin - Società sportiva Pisino (ŠD Pazin) održana je 10.V.1949. Za predsjednika je izabran Ivan Damijanić, a Marion za tajnika i tu je dužnost obnašao sve do gašenja društva 1967.

ŠD Pazin imalo je čak 10 sekcija: nogomet, rukomet, odbojku, laku atletiku, tenis, stolni tenis, boćanje, biciklizam, košarku i boks, ali nijedan sportski teren koji bi udovoljavao natjecateljskim standardima. Nogomet se igrao na starom igralištu na mjestu današnjeg parka osnovne škole, odbojka i boće igrali su se na improviziranim igralištima na mjestu nekadašnje talijanske gimnazije, danas sjevernom dijelu Parka istarskih velikana. Košarka i tenis igrali su se na današnjem parkiralištu uz zgradu u kojoj se nalazila kinodvorana. Stolni tenis igrao se u dvorani Mirna, a u prostoru nekadašnje tiskare, danas prostoru kick-boxing kluba, održavali su se boksački mečevi.

Najviše članova imala je nogometna sekcija, a i Marion je posebno volio nogomet, stoga se najprije dao na uređenje nogometnog terena. Na mjestu tadašnjeg nogometnog igrališta kotarske vlasti odlučile su podići školu pa je morao tražiti novi prostor za igralište. Budući da u Pazinu nema previše ravnih površina pogodnih za gradnju velikog nogometnog igrališta, Marion je razmišljao da bi ga sagradio na Veloj vali. Ipak, u razgovoru s J. Opašićem, Liberom Ferenčićem i Bogdanom Juričićem zaključio je da je to daleko od grada, što bi moglo igrače i publiku odvojiti od nogometa, pa mu se pogodnim činio teren u blizini škole, ali na njemu se nalazio rasadnik kojim je upravljala Šumarija. To ga nije omelo već je s istomišljenicima od lokalnih vlasti uspio isposlovati da se rasadnik preseli na Rijavac, gdje se i danas nalazi, a dotadašnji teren rasadnika Šumarija je ujesen 1950. ustupila ŠD Pazin. Marionovom upornošću 29.XI.1951. otvoreno je novo nogometno igralište (na prostoru današnjeg) koje su radnim akcijama uredili igrači, omladinci, gimnazijalci, vojnici i zadrugari. Bilo je to solidno igralište, ali daleko od onoga kakvo si je Marion zamislio, pa je ustrajao na njegovom daljnjem uređenju kako bi dimenzijama i travnjakom udovoljavalo standardima.

Narodni odbor Pazina izgradio je 1956. nove svlačionice s tuševima, negdje na mjestu današnjih, izgrađenih 1981., a Marion je oko 1955. na poleđini jednog plakata olovkom u boji nacrtao izgled budućeg pazinskog sportskog centra. Na tom je crtežu-planu predvidio nogometno igralište dimenzija 60 x 100 metara, vježbalište za laku atletiku, terene za odbojku, košarku i tenis te sportsku dvoranu. Taj je njegov sportski centar trebao imati kuglanu, boćalište i prostrane svlačionice. Od tog plana danas je ostalo nogometno igralište, a sportska dvorana izgrađena je na prostoru koji joj je Marion, ne znajući kad će se graditi, prije gotovo 60 godina bio namijenio. Uz školu bio je predvidio teniski teren koji je nekoliko desetljeća kasnije gotovo na istom mjestu i sagrađen, a na mjestu postojećeg košarkaškog igrališta planirao je boćalište. Na prostoru atletske staze oko nogometnog igrališta nalazilo se betonsko košarkaško igralište, onakvo kako ga je Marion bio nacrtao, a nešto zapadnije od njega bilo je odbojkaško. Oba su srušena 1968. kada je počelo uređenje postojećeg nogometnog stadiona s atletskom stazom i svlačionicama. U vrijeme gradnje dvorane osnovne škole zalagao se da se u njezinom suterenu urede svlačionica i spremišta za sportsku opremu, ali projektanti te njegove zahtjeve nisu bili prihvatili.

Iz brojnih sačuvanih zapisnika sjednica upravnog odbora ŠD Pazin doznaje se koliko su velike zasluge E. Mariona za razvitak pazinskog sporta. Veliku je požrtvovnost iskazao 1953. kada je osnovano Društvo za tjelesni odgoj Partizan, kojem su se pod političkim pritiskom morali priključiti gimnazijalci, pa se zbog toga ŠD Pazin počelo osipati. Energično je reagirao i 1956. kada je sportski život u Pazinu, pogotovo nogomet, zamro, i samo je zahvaljujući njemu, J. Opašiću i nekolicini njihovih suradnika ponovo pokrenut.

Njegovo ime od 2022. nosi pazinski sportski kompleks koji uključuje gradski stadion, školsko-gradsku sportsku dvoranu, rukometno, košarkaško i pomoćno nogometno igralište, teniske terene te vježbalište na otvorenom.

Slike