Lupis (Luppis), Ivan, austrougarski pomorski časnik, izumitelj torpeda (Rijeka, 27.I.1813. – Torriggia na jezeru Como, Italija, 11.I.1875.).

Potječe iz obitelji pomoraca podrijetlom iz Donje Nakovane na Pelješcu. Otac mu je bio Ferdinand, majka Ivana rođ. Perić. U dokumentima se pojavljuje i kao Ioannes Blasius Ignatius Lupis te Giovanni Biagio Luppis, pa je u hrvatskim biografijama prisutan i kao Ivan Blaž. Nerijetko mu se dodaje i obiteljski nadimak Vukić, ali riječki ga Lupisi nisu rabili. Da bi ga razlikovali od više imenjaka, Ivanu Lupisu gdjekad dodaju posvojni pridjev očeva imena (Ferdinandov).

Ivan je u Veneciji pohađao pomorsku vojnu školu, nakon čega je profesionalno služio na brodovima Ratne mornarice. Započeo je 1835. u činu kadeta, a u mirovinu je otišao kao kapetan fregate 1860. Tijekom karijere je imao i ponešto ratnog iskustva. Sudjelovao je u blokadi Venecije 1848./49. i u ratu protiv Sardinije kao kapetan fregate.

Kako je Lupis došao do zamisli o konstruiranja torpeda, ne može se sa sigurnošću govoriti jer o tome ni on niti njegovi poznanici i prijatelji nisu ostavili pisane tragove. Pretpostavlja se da je stražareći u Dalmaciji, u strahu od upada garibaldinaca s mora, razmišljao o sredstvu za učinkovitu obranu obale. Konstruirao je izum koji je nazvao salvacosta, odnosno Küstenretter, što znači čuvar obale. Predstavio ga je Ministarstvu rata, no gotovo svaki njegov upit je od vojnog savjeta odbačen.

Nakon umirovljenja vratio se 1861. u Rijeku i započeo pravi rad na razvijanju ovog oružja. Prvobitna zamisao je bila da torpedo bude u obliku čamca, dužine oko jednog metra, čime bi se upravljalo dugačkim konopcima s obale. Imao je jedra, koja su korištena kao pogonsko sredstvo, a bila su izrađena od stakla, kako bi bila nevidljiva neprijateljima. Taj model, kao ni brojni drugi, nije zadovoljio, pa je Lupis nastavio razrađivati ideju. Drugi model koji je predstavio imao je kao pogonski motor satni mehanizam, a u krmi je bio eksploziv. Ni za taj model nije uspio dobiti državnu potporu.

Stvari su krenule na bolje tek kada se u projekt uključio Robert Whitehead, tehnički direktor najmodernije riječke tvornice Stabilimento tecnico Fiumano, koja je proizvodila parne strojeve za brodove austrougarske mornarice. Suradnja je započela zahvaljujući Lupisovom prijatelju iz mornarice, kasnijem riječkom gradonačelniku Giovanniju de Ciotti, koji ih je spojio. Njih trojica su 1864. potpisali ugovor kojim su dogovoreni njihovi međusobni odnosi u razvoju novog oružja, iako su Lupisu priznavali pravo da je izum originalno njegov.

Dvije godine radili su na usavršavanju prototipa, pa su ga 1866. predstavili javnosti – to je bio podvodni torpedo s motorom na komprimirani zrak koji je pokretao vijak, s automatskim upravljanjem za dubinu i zadani smjer kretanja. Imao je promjer 355 mm, dužinu 3,35 m, težinu 136 kg, a u njemu je bilo 8 kg eksploziva. Nakon ovog pokusa, projekt je konačno dobio zeleno svjetlo državne komisije za daljnje ispitivanje i usavršavanje na račun države. Prva su torpeda nosila ime Luppis-Whitehead, a posebnim se ugovorom mornarica obvezala isplatiti pronalazačima 200.000 forinti na ime prava korištenja izuma. Nedugo zatim, licencu za korištenje torpeda zatražilo je 19 zemalja.

Lupis je za zasluge u izumu torpeda dobio 1869. plemićki naslov Ritter Luppis von Rammer (u prijevodu: nabijač, potapač), 1874. povukao se iz posla te otišao iz Rijeke, a umro je naredne godine.

Slike