Kolonije, rimske, gradovi koji su imali najviši oblik mjesne samouprave, nastale organiziranim doseljavanjem skupina kolonista pod drž. patronatom.

Rimski Senat osnivao je kolonije radi zaposjedanja osvojenih područja i radi rasterećenja gospodarskog i demografskog pritiska stanovnika Rima. Prve takve naseobine nastale su u okolici Rima već u IV. st. pr. Kr., a zatim se sustavno šire sa širenjem državnog teritorija. Mnogobrojne kolonije nastale su u sjev. Italiji između III. i II. st. pr. Kr., a najvažnija za sjeverni Jadran bila je Akvileja, osnovana 183., odnosno 181. pr. Kr. Ona je postala polazištem daljnjih osvajanja u Istri i poslije glavno gradsko središte sjevernog Jadrana.

U Istri su sredinom I. st. pr. Kr. bile osnovane tri kolonije, koje su činili Italici, doseljeni uglavnom iz sjeverne Italije. To su bile Tergeste (Trst), nastala oko 54. pr. Kr., Pola (Pula), nastala oko 45. pr. Kr. (iako ima i mišljenja da je osnovana poslije, nakon 42. pr. Kr.) i Parentium (Poreč), o čijem se vremenu osnutka mišljenja znatno razilaze.

Kolonija, kao upravna jedinica obuhvaćala je grad unutar zidina, sa svim obilježjima urbanoga središta, ali i izvangradsko područje (ager), koje je bilo gospodarski temelj postojanja (poljoprivreda). Uobičajeno obilježje agera kolonije bila je centurijacija, podjela zemljišta na pravilne čestice, a takva je mreža očuvana i na istarskom području. Područje pulske kolonije obuhvaćalo je cijelu južnu Istru (od Lima [Limski zaljev/kanal] do Raškoga zaljeva), porečku zapadnu obalu (od Lima zaljeva do Mirne) te tršćanske kolonije (najprije samo područje oko Trsta, zatim se proširilo na zaleđe i prema jugu do Dragonje, a poslije vjerojatno i do Mirne).

Grad je bio pravnp, upravno, vjersko, gospodarsko i kulturno središte područja, ali u njemu je živio samo dio stanovnika. Iako su najvažniji i najutjecajniji građani imali kuće u gradu, dio godine živjeli su na seoskim imanjima. Po grubim procjenama broja stanovnika istarskih kolonija, koje su imale izrazito poljoprivredno obilježje, naslućuje se da je u gradovima živjela oko četvrtina sveukupnoga stanovništva. U koloniji su živjeli svi slojevi rimskoga društva, od najviših (senatorske i viteške obitelji) do najnižih (potomci starosjedilaca bez građanskih prava i robovi). Prema III. st. formalne razlike među njima postajale su manjima, a Karakala je 212. svim slobodnim stanovnicima države dodijelio građansko pravo.

Vlast su u koloniji obnašali dužnosnici na čelu s duovirima i edilima, a najugledniji stanovnici činili su gradsko vijeće (ordo decurionum), koje je donosilo najvažnije odluke. Kolonijski samoupravni ustroj preživio je, uz promjene i preinake, cijelo razdoblje rimske vlasti. Mnogobrojni elementi gradske samouprave održali su se na prijelazu u srednji vijek, pa i poslije u razdoblju srednjovjekovnih komuna.