U studenom 2024. navršava se 25 godina otkako je zatvoren posljednji ugljenokop u Istri i u Hrvatskoj. Dogodilo se to u Tupljaku 29.XI.1999., kada su pod vodom nestali kilometri rudničkih hodnika, prekopa, niskopa - čitav jedan podzemni grad. Posljednja dva vagoneta ugljena iz jame su izašla 28.V.1999. u 11:30 sati. Time je završila višestoljetna tradicija industrijskog rudarstva u Istri tijekom kojega je proizvedeno oko 40 milijuna tona ugljena. Povremeno je ta djelatnost bila i najrelevantnija gospodarska grana na poluotoku.

Vađenje ugljena u Istri započelo je u Krapnu tijekom mletačke uprave, gdje se vadio rusi ugljen (smola za premazivanje brodova, tal. pegola nera), a stalno vađenje „pravog“ (klasičnog) ugljena počinje 1785. Prvih se desetljeća proizvodilo oko 560 tona godišnje (s 40 radnika) za šećeranu u Rijeci.

Pod francuskom upravom dopušten je izvoz ugljena iz Istre od 1807., a primjetan rast proizvodnje zabilježen je u vrijeme Austrijskog Carstva. Proizvodnja dostiže 4900 tona godišnje u razdoblju 1839.–49., a u doba Austro-Ugarske Monarhije penje se na 90 000 tona uz angažman 1500 radnika. Ugljen postaje najvažnija sirovina za pokretanje strojeva uznapredovale industrijalizacije. Otvaraju se novi rudnici (Vinež i Štrmac), a prugama povezuju rudnici s lukama (Krapan – Štalije).

U to doba su vlasnici istarskih rudnika ugljena bili najveći industrijalci Monarhije, a 1881. prodaju ih bečkoj tvrtki za ugljen Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft (Trbovljansko rudokopno društvo). Obitelji Werndl je isplaćeno 1,2 milijuna forinti od prodaje rudnika ugljena u Vinežu, a dobiven novac su uložili u elektrifikaciju svoje tvornice oružja i ulične rasvjete u Steyru, prvom europskom gradu koji je to dobio. Njihova tvornica oružja Steyr tada je zapošljavala 45 tisuća radnika te proizvedenim puškama opskrbljivala austro-ugarsku vojsku. Dodatni milijun forinti je tvrtka Trifailer isplatila obitelji Rothschild, vlasnicima najveće austro-ugarske banke, za rudnik Krapan. Rothschildi su tijekom XIX. stoljeća bili glavni dionici velikih rudarskih i željezničkih pothvata koji su bili ključni za brzorastuća industrijska gospodarstva Europe.

Tih 2,2 milijuna forinti, plaćenih za dva labinska rudnika 1880-ih, jednakovrijedni su iznosu koji je država isplatila u 30 mjeseci za plaće 2400 radnika pulskog Arsenala.

U vrijeme vladavine Kraljevine Italije nad Istrom, proizvodnja ugljena na Labinšćini je udeseterostručena u odnosu na razdoblje Monarhije, sa 116 tisuća tona iz 1914. na 1,15 milijuna tona iz 1942., kada je bilo zaposleno rekordnih 10 470 radnika. No, iz doba najveće proizvodnje datira i najveća tragedija – 1940. od eksplozije metana poginula su 372 rudara iz raškog rudnika. Iz vremena talijanske vladavine seže i događaj koji je zauvijek obilježio taj kraj – 2.III.1921. rudari su ustali protiv socijalnog ugnjetavanja i krenuli u 30-dnevni štrajk u kojem su uspostavili svoju samoupravu, nazvanu Labinska republika. Zapažen štrajk je zabilježen i u austrijsko doba, kada je zbog toga Uprava rudnika 1900. tražila zamjenske radnike na području Kraljevine Italije i Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Jama Labin otvorena je 1936. Slijede, 1940-ih, rudarska okna u Potpićnu, pa u Pićnu 1953. i u Tupljaku 1983. na Dan rudara (2.III.) na velikoj svečanosti kojoj je prisustvovala i Milka Planinc, tadašnja predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, odnosno predsjednica jugoslavenske Vlade.

Nakon 1966. uslijedio je nagli pad proizvodnje kao posljedica krize u plasmanu izazvana konkurencijom znatno jeftinijih nafte i plina te pogoršanih montan-geoloških uvjeta u jamama. Proces zatvaranja započeo je 1954. Prva na popisu bila je jama Štrmac, a uslijedile su Raša (1966.), Labin (1978.), Pićan (1982.), Koromačno (1985.) i Ripenda (1988.). U pogonu je ostala samo jama Tupljak. Zatvaranje tog posljednjega ugljenokopa u Istri izazvalo je različite reakcije. Jedni su bili egzistencijom ili sentimentalno vezani za rudnik te su zagovarali tezu da ga ne treba zatvoriti dok se i „posljednja tona“ rezervi ne otkopa, a drugi su držali da ga treba što prije zatvoriti zbog nerentabilnoga poslovanja i proizvodnje ugljena s velikim sadržajem sumpora.

Opadanje broja radnika započelo je početkom 1990-ih, kada je tijekom stečaja društva njihov broj smanjen s 1032 na 603. Proizvodnja se smanjivala postupno, od 155 500 tona u 1990. na 14 606 tona u 1999., posljednjoj godini proizvodnje. Glavni je i najveći kupac ugljena bila Hrvatska elektroprivreda za Termoelektranu Plomin. Pozitivan poslovni rezultat poduzeće je ostvarilo samo u vrijeme stečaja, zbog neuračunate amortizacije, a ostalih godina bilježio je gubitak od 30 do 72 % ukupnog prihoda. Loši poslovni rezultati Istarskih ugljenokopa Tupljak nisu ovisili samo o disproporciji cijene ugljena i troškova proizvodnje, već i o vrlo skromnim rezervama.

Jama je ostavila za posljedicu slijeganje terena na poljodjelskim površinama, a ispod stambenih naselja su ostavljani zaštitni stupovi. Pri zatvaranju rudnika iz jamskih je prostora izvađena sva oprema koja je sadržavala ulja, maziva i druge industrijske tekućine kako se ne bi onečistile podzemne vode. Nakon demontaže crpnih uređaja, osnovni su se jamski prostori, uglavnom u čvrstim vapnencima, zapunili vodom do razine podzemnih voda na tom terenu.

U novije vrijeme se nekadašnji rudnici ugljena na Labinšćini nastoje valorizirati kao turistička atrakcija, a njihova infrastruktura (okna, tornjevi, hale i dr.) sve se više štiti kao industrijska baština. U Podlabinu je 2020. obnovljen Šoht (rudarsko okno) u sklopu međunarodnog projekta Mine tour Labin – Litija, a u Raši je 2023. u turističke svrhe uređeno i otvoreno oko 1,5 kilometara potkopa Karlota.

• 
•