U studenom 2024. navršava se 25 godina otkako je zatvoren posljednji ugljenokop u Istri i u Hrvatskoj. Dogodilo se to u Tupljaku 29.XI.1999. kada su pod vodom nestali kilometri rudničkih hodnika, prekopa, niskopa - čitav jedan podzemni grad. Posljednja dva vagoneta ugljena iz jame su izašla 28.V.1999. u 11:30 sati. Time je završila višestoljetna tradicija industrijskog rudarstva u Istri tijekom kojih je proizvedeno oko 40 milijuna tona ugljena. Povremeno je ta djelatnost bila i najrelevantnija gospodarska grana na poluotoku.

Rudarenje u Istri počelo je tijekom Mletačke uprave 1785., kada je u rudniku Pegola Nera, kraj Krapna, krenula kontinuirana proizvodnja (vađenje) ugljena. Prvih se desetljeća proizvodilo oko 560 tona godišnje (s 40 radnika) za šećeranu u Rijeci.

Pod francuskom upravom dopušten je izvoz ugljena iz Istre od 1807., a primjetan rast proizvodnje zabilježen je u vrijeme Austrijskog Carstva. Proizvodnja dostiže 4900 tona godišnje u razdoblju 1839.–49., a u doba Austro-Ugarske Monarhije penje se na 90 000 tona uz angažman 1500 radnika. Ugljen postaje najvažnija sirovina pokretanja strojeva pojačane industrijalizacije. Otvaraju se novi rudnici (Vinež i Štrmac), a prugama povezuju rudnici s lukama (Krapan – Štalije).

U to doba su vlasnici istarskih rudnika bili najveći industrijalci Monarhije, ali 1881. prodaju ih bečkoj tvrtki za ugljen Trifailer Kohleniverks Gesellschaft. Obitelj Werndl je isplaćeno 1,2 milijuna forinti od prodaje rudnika ugljena u Vinežu, a dobiven novac su uložili u elektrifikaciju svoje tvornice oružja i ulične rasvjete u Steyru, prvom europskom gradu koji je to dobio. Njihova tvornica oružja Steyr tada je zapošljavala nevjerojatnih 45 tisuća radnika te proizvedenim puškama opskrbljivala Austro-Ugarsku vojsku. Dodatni milijun forinti je tvrtka Trifail isplatila obitelji Rothschild, vlasnicima najveće banke Habsburške monarhije, za rudnik Krapan. Rothchild su tijekom 19. stoljeća bili glavni dionici velikih rudarskih i željezničkih pothvata koji su bili ključni za brzo rastuća industrijska gospodarstva Europe.

Tih 2,2 milijuna forinti, plaćenih za dva labinska rudnika 1880-ih, evivalent je koliko je država isplatila u 30 mjeseci za plaće 2400 radnika pulskog Arsenala.

U vrijeme vladavine Kraljevine Italije, nad Istrom, proizvodnja na Labinšćini je udeseterostručena, u odnosu na razdoblje Monarhije, sa 116 tisuća tona iz 1914. na 1,15 milijuna tona iz 1942., kada su zapošljavali rekordnih 10 470 radnika. No, iz doba najveće proizvodnje datira i najveća tragedija – 1940. od eksplozije metana poginula su 372 rudara iz raškog rudnika. Iz vremena talijanske vladavine seže i događaj koji je zauvijek obilježio taj kraj – 2.III.1921. rudari su ustali protiv socijalnog ugnjetavanja i krenuli u 30-dnevni štrajk u kojem su uspostavili svoju samoupravu, nazvanu Labinska republika. Zapažen štrajk je zabilježen i u austrijsko doba kada je zbog toga Uprava rudnika 1900. tražila zamjenske radnike na području Kraljevine Italije i Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Jama Labin otvorena je 1936. Slijede, 1940-ih, rudarska okna u Potpićnu, pa u Pićnu 1953. i u Tupljaku 1983. na Dan rudara (2.III.) na velikoj svečanosti kada je prisustvovala i Milka Planinc, tadašnja predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, odnosno predsjednica Vlade Jugoslavije.

Nakon 1966. uslijedio je nagli pad proizvodnje kao posljedica krize u plasmanu izazvana konkurencijom znatno jeftinije nafte i plina te pogoršanih montan-geoloških uvjeta u jamama. Proces zatvaranja započeo je 1954. Prva na lista bila je jama Štrmac, a uslijedile su Raša (1966.), Labin (1978.), Pićan (1982.), Koromačno (1985.) i Ripenda (1988.). U pogonu je ostala samo jama Tupljak. Zatvaranje tog posljednjega ugljenokopa u Istri izazvalo je različite reakcije. Jedni su bili egzistencijom ili sentimentalno vezani za rudnik te su zagovarali tezu da ga ne treba zatvoriti dok se i „posljednja tona“ rezervi ne otkopa, a drugi su držali da ga treba što prije zatvoriti zbog nerentabilnoga poslovanja i proizvodnje ugljena s velikim sadržajem sumpora.

Opadanje broja radnika započelo je početkom 90-ih kada je tijekom stečaja društva njihov broj smanjen s 1032 na 603. Proizvodnja se smanjivala postepeno, od 155 500 tona u 1990. na 14 606 tona u 1999., posljednjoj godini proizvodnje. Glavni je i najveći kupac ugljena bila Hrvatska elektroprivreda za Termoelektranu Plomin. Pozitivan poslovni rezultat poduzeće je ostvarilo samo u vrijeme stečaja, zbog neuračunate amortizacije, a ostalih godina bilježili su gubitak od 30 do 72% ukupnog prihoda. Loši poslovni rezultati Istarskih ugljenokopa Tupljak nisu ovisili samo o disproporciji cijene ugljena i troškova proizvodnje, već i o vrlo skromnim rezervama.

Jama je ostavila posljedice slijeganje terena na poljodjelskim površinama, a ispod stambenih naselja su ostavljani zaštitni stupovi. Pri zatvaranju rudnika iz jamskih je prostora izvađena sva oprema koja je sadržavala ulja, maziva i ostale tekućine kako se ne bi onečistile podzemne vode. Nakon demontaže pumpnih uređaja, osnovni se jamski radovi, uglavnom u čvrstim vapnencima, zapunjuju vodom do razine podzemnih voda na tom terenu.

U novije vrijeme se nekadašnji rudnici ugljena na Labinšćini nastoje valorizirati kao turistička atrakcija, a njihova infrastruktura (okna, tornjevi, hale i dr.) sve se više štite kao industrijska baština. U Podlabinu je 2020. obnovljen Šoht (rudarsko okno) u sklopu međunarodnog projekta Mine tour Labin – Litija, a u Raši je 2023. u turističke svrhe uređeno i otvoreno oko 1,5 kilometara potkopa Karlota.

• 
•