Nova školska godina u Istri ove godine je startala u tri navrata. U slovenskom dijelu Istre 2.IX., u hrvatskom 9.IX., a u talijanskom 11.IX. Nastavni program se također razlikuje, kao i sjećanje na prve nacionalne škole u Istri. Zapravo, razvoj školstva usko je povezan s nacionalnim preporodom svakog od autohtonih naroda u Istri.

Prva javna škola u Istri otvorena je u 1817. u Fažani, s nastavom na talijanskom jeziku.

Za istarske Slovence je 1819. ključna godina jer je tada otvorena prva slovenska škola na poluotoku. No, postoje različita tumačenja gdje je ona bila smještena. Za Milana Kučana, prvog slovenskog predsjednika bila je u mjestu Osp, u općini Kopar. Na obilježavanje 175. godišnjice početka rada škole, 1994., stigao je u društvu načelnika susjednih gradova Buzeta, Doline i Milja.

Zatim je 2019. slovenski predsjednik Borut Pahor bio na obilježavanju otvaranja prve slovenske škole u Istri. Tada se ponovno kao ključna godina navodi 1819. te je izaslanstvo svečano proslavilo 200. godišnjicu, ali ne u Ospu već u mjestu Korte, u općini Izola.

U Kortama su utvrdili da je prva slovenska škola u Istri ustanovljena dekretom 16.X.1819. te da je od tada neprekidno djelovala, a od školske godine 1963.-64. kao područna škola Osnovne škole (OŠ) „Vojke Šmuc“ iz Izole.

U slovenskom medijskom prostoru i dalje traje rasprava čija je škola starija. Oni koji zagovaraju školu iz Ospa tvrde da je u Kortama nastava počela godinu dana kasnije, 1820., te da se održavala na talijanskom jeziku. Jedinu vezu škole iz Korta s nacionalnom poviješću Slovenci vide u tome što su učitelji predavali predmet Slavenski dijalekti.

I za hrvatsku zajednicu u Istri se 1819. računa kao prva godina početka nastave na hrvatskom jeziku. Od te godine u Pazinu, u franjevačkom samostanu, djeluje trivijalna javna osnovna škola za dječake. Nešto kasnije otvoren je i odjel za djevojčice s četiri razreda.

Prva srednjoškolska (SŠ) ustanova na talijanskom jeziku u Istri ujedno je i prva istarska srednja škola. To je porečka Poljoprivredna škola (danas SŠ Mate Balote), koja je 1883. započela s radom, razvivši se iz Pokrajinske vinarsko-voćarske stanice, osnovane 1874.

U hrvatskom dijelu Istre se 1899. često ističe i obilježava kao najbitnija godina u razvoju školstva. Dana 16.IX. otvoren je prvi razred Velike državne hrvatske c. i kr. gimnazije u Pazinu (danas Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile), prve srednjoškolske ustanove istarskih Hrvata. Istovremeno je u Pazinu otvorena i Pokrajinska talijanska realna gimnazija (osnovna škola).

Ipak, u Pazinu je gimnazija postojala od 1836. do 1890., ali predavanje je bilo na njemačkom jeziku. Talijani i Hrvati, od Trsta do Pule, su se od 1869. nadmetali da nastavni jezik u Pazinu bude na njihovom nacionalnom jeziku, ali su austrijske vlasti odlučile riješiti romansko-slavenske razmirice tako što su gimnaziju preselili u Pulu, a Pazin ostavili bez školske ustanove.

Trnovit put su trebali proći istarski Hrvati prije nego su dobili svoju gimnaziju u Pazinu. Svega osam mjeseci i jedan dan prije njezinog otvorenja svi načelnici talijanskih općina Istre sastali su se u Trstu kako bi Vladi Austro-Ugarske Monarhije zajednički podastrli svoj prosvjed protiv takve škole, odnosno da se ne prihvati novac predložen od Vlade u državnom proračunu radi osnivanja hrvatske gimnazije u Pazinu. Istovremeno je sličan problem zadesio mnoge hrvatske škole, a među poznatijima je onaj u Livadama gdje su talijanski nacionalisti na različite načine htjeli spriječiti otvaranje hrvatske škole pa su se rugali Hrvatima kako će imati svoju školu kad na hrastu rodi naranča. Hrvati su ipak uspjeli u svom naumu te su prigodom otvaranja škole na grane hrasta svezali naranče (zbog čega se Livade spominju u pjesmi „Krasna zemljo“).

Pitanje školstva na nacionalnom jeziku bilo je jedno od najvažnijih pitanja na kojima se konfrontirala talijanska zajednica u Istri sa Slovencima i Hrvatima tijekom čitavog XIX. stoljeća, ali i u prvoj polovici XX.

Problemi su zaiskrili nakon 1869., kada je tek osnovana Austro-Ugarska Monarhija odlučila škole staviti pod državnu upravu. Za promicanje talijanske kulture te organizaciju odgoja i obrazovanja na talijanskom jeziku osnovana je 1891. udruga Lega Nazionale, koja je do početka Prvog svjetskog rata u Istri osnovala 76 talijanskih škola i dječjih vrtića. Talijanska pokrajinska uprava otvarala je škole i u predjelima gdje nisu živjeli Talijani, dok su nastojanja istarskih Hrvata i Slovenaca nailazila na mnoge poteškoće. Pet godina kasnije u Našoj slozi se propitkivala opravdanost i pravna utemeljenost prakse da se prikupljenim porezom osnivaju i održavaju jedino talijanske škole.

Ne mogavši očekivati političku podršku i financijska sredstva mjesnih i pokrajinskih vlasti za otvaranje škola na svojem jeziku, Hrvati su potražili rješenje u Družbi sv. Ćirila i Metoda za Istru kako bi mogli osnivati škole prikupljanjem dobrovoljnih priloga. Družba je tako 1898. uspjela otvoriti prvu hrvatsku osnovnu školu u Puli, u današnjoj Radničkoj ulici, a 1900. šest škola u Istri utrošivši pritom 61 883 zlatnih austrijskih kruna. To je ekvivalent tisuću prosječnih mjesečnih plaća radnika pulskog Pomorskog arsenala u toj godini. Družba je 1911. izgradila i prvu slovensku osnovnu školu u Kopru, pored brojnih drugih.

Kao značajnu hrvatsku školsku ustanovu u Istri treba spomenuti i opatijsku Komunalnu malu realnu gimnaziju, koja je utemeljena 1909. i čiji je prvi ravnatelj bio profesor hrvatskog jezika Ivan Rabar.

U vojnoj utvrdi, kakva je bila Pula, mnogi su tijekom posljednjih 12 mjeseci Prvog svjetskog rata planirali hrvatsku budućnost pa su prikupljali sredstva za gradnju prve hrvatske škole u najjužnijem istarskom gradu jer je ona u Radničkoj ulici zatvorena tijekom rata. Novac su donirali članovi višenacionalnih posada austrougarske ratne mornarice, zrakoplovstva, vojne pošte, službe opskrbe hranom..., a o čemu je svakodnevno izvještavao Hrvatski list. Mornari i dočasnici su u kratko vrijeme sakupili novac za podmirenje 100 mjesečnih plaća učitelja, a najviše je sakupljeno na admiralskom brodu Viribus Unitis, za podmirenje devet plaća učitelja. Za tu namjenu novac je u Pulu stizao i s ostalih brodova stacioniranih diljem Jadrana, pa i s brodova koji su početkom veljače 1918. ušli u povijest po ustanku u Boki kotorskoj.

No, s dovršetkom rata talijanska vojska je okupirala Pulu i nije omogućila nikakvu hrvatsku školu. To je ipak postignuto u oslobođenoj Puli 1945., kada je talijanska škola Borgo Siana (danas OŠ Šijana), otvorena 1905., ponudila i nastavu na hrvatskom jeziku.

Povijest školstva u Istri ima još ključnih datuma, kao što je 1.X.1923., kada su fašističkom školskom reformom ministra prosvjete Giovannija Gentilea ukinuti hrvatski i slovenski kao nastavni jezici u svim školama na pripojenom području, a u škole je uveden talijanski, počevši od 1. razreda školske godine 1923.-24. Hrvatski i slovenski svećenici održavali su u župama s hrvatskim i slovenskim stanovništvom najprije javno, a potom potajno vjeronauk na hrvatskom, odnosno slovenskom jeziku.

Škole na hrvatskom i slovenskom jeziku ponovno se otvaraju na područjima pod partizanskom kontrolom nakon kapitulacije Italije. U školskoj godini 1943.-44. u Istri je djelovalo 30 partizanskih škola koje je pohađalo 1100 učenika. Predavala su im 32 nekvalificirana učitelja i samo jedan kvalificirani.

No, kao što postoji dilema među Slovencima je li otvorena prva škola u Ospu ili u Kortama, tako i među Hrvatima postoji nekoliko tumačenja gdje je otvorena prva hrvatska škola nakon okupacije talijanske vojske 1918. Prema nekim izvorima bilo je to u Brgudcu, u općini Lanišće, u prosincu 1944. kada je Dušan Tumpić organizirao prvu partizansku hrvatsku školu. Po drugim izvorima je otvorena u zgradi i učionici bivše talijanske osnovne škole u Sv. Donatu nedaleko od Buzeta 20.II.1944. Po trećem izvoru bilo je to sredinom prosinca 1943. u Brgudcu.

Poslijeratno talijansko školstvo u hrvatskoj Istri posebno je bilo pogođeno tzv. Peruškovim dekretom iz 1953. (Tone Peruško bio je tada inspektor hrvatskog Ministarstva prosvjete i autor sporne uredbe), temeljem kojega su učenici talijanskih škola s hrvatskim prezimenima morali prijeći u hrvatske škole (neovisno o tome jesu li se osjećali Hrvatima i poznavali hrvatski jezik), zbog čega su (uz posljedice masovnoga iseljavanja) mnoge talijanske ostale bez minimalno potrebnog broja učenika i bile zatvorene.

• 
•