Nova školska godina u Istri ove godine je startala u tri navrata. U slovenskom djelu Istre 2.IX, u hrvatskom 9.IX, a u talijanskom 11.IX. Nastavni program se također razlikuje kao i sjećanje na prve nacionalne škole u Istri. Zapravo, razvoj školstva možemo povezati s nacionalnim preporodom svakog naroda.

Po talijanskim izvorima prva talijanska škola u Istri datira iz 1290. „magister grammaticae“ i djelovala je u Piranu, a za svoju drugu najznačajniju navode Collegio dei Nobili, osnovanu 1612. u Kopru. Prva srednjoškolska (SŠ) ustanova na talijanskom jeziku u Istri ujedno se računa kao prva istarska srednja škola. Prema talijanskim publikacijama početak rada datira iz 1873. kada je osnovana Pokrajinska vinarsko – voćarska stanica. Hrvatski izvori navode osnutak stanice u 1874., ali početak rada škole bilježe tek od 1882. kada stanica prerasta u Poljoprivrednu školu (danas SŠ „Mate Balote“ Poreč).

Za Slovence je 1819. ključna godina jer je tada otvorena prva slovenska škola na poluotoku. No, postoje različita tumačenja gdje je ona bila smještena. Za Milana Kučana, prvog slovenskog predsjednika bila je u mjestu Osp, u općini Kopar. Na obilježavanju 175. godišnjice početka rada škole, 1994., stigao je u društvu načelnika susjednih gradova: Buzeta, Doline i Milja.

Zatim je 2019. slovenski predsjednik Borut Pahor bio na obilježavanju otvaranja prve slovenske škole u Istri. Tada se ponovno kao ključna godina navodi 1819. te je izaslanstvo svečano proslavilo 200-tu godišnjicu, ali ne u Ospu već u mjestu Korte, u općini Izola.

U Kortama su utvrdili da je prva slovenska škola u Istri ustanovljena dekretom 16.X.1819. te da je od tada neprekidno djelovala, a od školske godine 1963.-64. kao područna škola Osnovne škole (OŠ) „Vojke Šmuc“ iz Izole.

Proteklih pet godina traje rasprava u slovenskom medijskom prostoru čija je škola starija. Oni koji zagovaraju školu iz Ospa tvrde da je u mjestu Korte nastava počela godinu dana kasnije, 1820., te da se održavala na talijanskom jeziku. Jedina veza škole iz Korta sa svojom poviješću Slovenci vide u tome što su učitelji predavali predmet Slavenski dijalekti.

I za hrvatsku zajednicu u Istri se 1819. računa kao prva godina početka nastave na hrvatskom jeziku. Te godine u Pazinu, u franjevačkom samostanu, djeluje trivijalna javna osnovna škola za dječake. Nešto kasnije otvoren je i odjel za djevojčice s četiri razreda.

U hrvatskom djelu Istre se godina 1899. često ističe i obilježava kao najbitnija godina u razvoju školstva. Dana 16.IX. otvoren je prvi razred Velike državne hrvatske c. kr. gimnazije u Pazinu (danas Gimnazija i strukovna škola „Jurja Dobrile“ Pazin), prve SŠ ustanove istarskih Hrvata. Istovremeno je u Pazinu otvorena i Pokrajinska talijanska realna gimnazija (osnovna škola).

Ipak, u Pazinu je gimnazija postojala od 1836. do 1890., ali predavanje je bilo na njemačkom jeziku. Talijani i Hrvati, od Trsta do Pule, su se od 1869. nadmetali da nastavni jezik u Pazinu bude na njihovom nacionalnom jeziku, ali su germani odlučili riješiti romansko-slavenske razmirice tako što su gimnaziju preselili u Pulu, a Pazin ostavili bez školske ustanove.

Trnovit put su trebali proći istarski Hrvati prije nego su dobili svoju gimnaziju u Pazinu. Svega osam mjeseci i jedan dan prije njezinog otvorenja svi načelnici talijanskih općina Istre sastali su se u Trstu kako bi Vladi Austro-Ugarske Monarhije zajednički podastrli svoj prosvjed protiv takve škole, odnosno da se negiraju novci predloženi od Vlade u državnom proračunu radi osnivanja hrvatske gimnazije u Pazinu. Istovremeno je sličan problem zadesio mnoge hrvatske škole, a među poznatijima je onaj iz Livadama gdje su Talijani na različite načine htjeli spriječiti otvaranje hrvatske škole pa su se rugali Hrvatima kako će imati svoju školu kad na hrastu rodi naranča. Hrvati su ipak uspjeli u svom naumu te su prigodom otvaranja škole na grane hrasta svezali stotine naranči.

Međutim, nije to bio sukob koji je eskalirao 1899. već je to bilo jedno od najvažnijih pitanja na kojima se konfrontirala talijanska zajednica u Istri sa Slovencima i Hrvatima tijekom čitavog XIX. stoljeća, ali i u prvoj polovici XX.

Problemi su zaiskrili nakon 1869. kada je tek osnovana Austro-Ugarska Monarhija odlučila škole staviti pod državnu upravu. Talijanska uprava otvarala je škole i u predjelima gdje nisu živjeli Talijani, dok su nastojanja istarskih Hrvata nailazila na mnoge poteškoće. Pet godina kasnije u Našoj slozi se propitkivalo o opravdanosti i pravnoj ispravnosti da se prikupljenim porezom održavaju jedino talijanske škole.

Talijani su tada imali partnere u austrijskim vlastodršćima pa su Hrvati potražili rješenje u Družbi sv. Ćirila i Metoda za Istru kako bi financirali gimnaziju u Pazinu. Ista ta Družba je 1898. dala izgraditi prvu hrvatsku osnovnu školu u Puli, u Radničkoj ulici, a 1900. šest škola u Istri potrošivši pritom 61.883 zlatnih austrijskih kruna. To je ekvivalent tisuću prosječnih mjesečnih plaća radnika pulskog Pomorskog arsenala u toj godini. Družba je dala izgraditi 1911. prvu slovensku osnovnu školu u Kopru, pored brojnih drugih.

I za Matu Balotu je hrvatska gimnazija u Pazinu bila najznačajnija školska institucija u Istri, a što je istaknuo u knjizi Puna je Pula iz 1953. U njoj je opisao svoja promišljanja s konca Prvog svjetskog rata. Nakon pazinske on je naveo, kao značajnu školsku ustanovu u Istri, opatijsku gimnaziju koja je utemeljena 1909. i čiji je prvi ravnatelj bio profesor hrvatskog jezika, Ivan Rabar.

U vojnoj utvrdi, kakva je bila čitava Pula, mnogi su tijekom posljednjih 12 mjeseci Prvog svjetskog rata planirali hrvatsku budućnost pa su prikupljali sredstva za gradnju prve hrvatske škole u najjužnijem istarskom gradu jer je ona u Radničkoj ulici zatvorena tijekom rata. Novac su donirali članovi višenacionalnih posada austrougarske ratne mornarice, zrakoplovstva, bojne pošte, službe opskrbe hranom..., a o čemu je svakodnevno izvještavao Hrvatski list u kome je Balota tada pisao. Mornari i podoficiri su u kratko vrijeme sakupili novac za podmirenje 100 mjesečnih plaća učitelja, a najviše je sakupljeno na admiralskom brodu Viribus Unitis - za podmirenje devet plaća učitelja. Za tu namjenu novac je u Pulu stizao i s ostalih brodova stacioniranih diljem Jadrana, pa i s brodova koji su početkom veljače 1918. ušli u povijest po ustanku u Boki.

No, dovršetkom rata talijanska vojska je okupirala Pulu i nije omogućila nikakvu hrvatsku školu. To je ipak postignuto u oslobođenoj Puli 1945. kada je talijanska škola Borgho Siana (danas OŠ Šijana), otvorena 1905., ponudila i nastavu na hrvatskom jeziku.

Povijest školstva u Istri ima još ključnih datuma kao što je 1.X.1923. kada su fašističkom školskom reformom Giovannija Gentilea ukinuti hrvatski i slovenski kao nastavni jezici u svim školama na pripojenom području, a u škole je uveden talijanski, počevši od 1. razreda školske godine 1923.-24. Slovenske publikacije navode da se nastava na slovenskom jeziku nastavila i nakon te zabrane zahvaljujući svjesnim slovenskim svećenicima koji su nastavu potajno držali u crkvenim sakristijama.

Škole na slovenskom jeziku otvaraju se od ljeta 1943. U školskoj godini 1943.-44. u Istri je djelovalo 30 partizanskih škola koje je pohađalo 1100 učenika. Predavala su im 32 nekvalificirana učitelja i samo jedan kvalificirani.

I u hrvatskom djelu Istre bilo je potrebno 20 godina da se ponovno otvori hrvatska škola.

No, kao što postoji dilema među Slovencima je li otvorena prva škola u Ospu ili u Kortama, tako i među Hrvatima postoji nekoliko tumačenja gdje je otvorena prva hrvatska škola nakon okupacije talijanske vojske 1918. Prema nekim izvorima bilo je to u Brgudcu, u općini Lanišće, u prosincu 1944. kada je Dušan Tumpić organizirao prvu partizansku hrvatsku školu. Po drugim izvorima je otvorena u zgradi i učionici bivše talijanske osnovne škole u Sv. Donatu nedaleko od Buzeta 20.II.1944. Po trećem izvoru bilo je to sredinom prosinca 1943. u Brgudcu.

• 
•