Žminj 6 i Rovinj 13. Slične je popise donio i za mjesta na kvarnerskom prostoru (npr. za Trsat te otoke Krk, Cres, Lošinj, Susak, Rab i Pag). No, bilježio je također zapažanja i dojmove o ljudima što

Vazȁn (Vazam, Uskrs; genitiv Vázma/Vāzmȁ), najveći kršćanski blagdan kojim se u nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog Mjeseca slavi spomen na uskrsnuće Isusa Krista. Uza nj su vezani mnogi

Žminju i dr. Prikazuju i glazb. Prizore. Graditeljstvo orgulja s udomaćenom tradicijom može se pratiti od XIV. St. Najistaknutiji orguljar bio je Petar Nakić (1694–1769), čije se orgulje i danas rabe

Žminju, Lanišću, Buzetu, Roču, Poreču, Višnjanu, Motovunu, Vrsaru i dr.). Poznati su »morski« hospiciji (hospicij na moru) u Puli (Stoja), u Valdoltri, te bolnički odjeli za hospitalizaciju težih tube

Žminj, Barban i Marčanu, te Galižanu. Gospodarstvo se u prošlosti temeljilo na poljodjelstvu (masline, vinova loza, povrće, duhan i žitarice) i stočarstvu, a stanovnici su ugl. bili zaposleni u pulsko

Žminj (Istra kroz stoljeća, XIII. kolo) 2020. objavljena je knjiga Marija Kalčića i skupine autora Čovjek u svome vremenu, koja obuhvaća Kalčićeve autorske tekstove i sjećanja suvremenikâ na nje

Žminj i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika). Posmrtno joj je tiskan i prozni triptih Virtualità, 2015. u izdanju Zajednice Talijana Buje, za koji je 2001. dobila prvu nagradu na

Žminju (Armirigus, 1381) i crkva sv. Marije na Placu u Gračišću (Dento, 1425), s prelomljenim gotičkim svodm. Četvrtaste apside franjevačkih crkava vjerojatno su utjecale na oblik svetišta župne crkve

Žminj. Stanovnik je Savičentȉnac ili Savičentȉn, stanovnica Savičentȋnka, a pridjev je savičȇnski i savičentȋnski. Stanovnici se bave pretežito poljodjelstvom, manje tercijarnim djelatnostima, a

Žminjskoga libra (1966) i Bezaka na tovare (1976) kao amblematskih knjiga na arhaičnoj žminjskoj čakavici, valja istaknuti Črnjinu avangardno strukturiranu štokavsku poetsku cjelinu posvećenu Nikoli P

Žminj, Tinjan, Trviž, Kašćerga, Višnjan, Bačva, Vižinada, Ružar). Sukobljavali su se s akvilejskim patrijarhom, koji je kao istarski markgrof bio i obnašatelj javne vlasti. Kroz XIII. st. i početak XI

Žminja i Barbana. Manje ih je na istoku i sjeveru poluotoka, a može ih se naći sve do slovenske Istre (hišice, koče) i Tršćanskoga krasa. Kružni je tip karakterističan za južni dio Istre, a pravoku

Žminjštini i Labinštini cokule, copule. Kao radna obuća nosile su se i nakon II.svj. rata lagane platnene cavate s gumenim potplatom. Ženska odjeća hrvatskoga stanovništva po nekim se obilježjima odva

Žminj, Pula i grad Pula. Kotari Buje i Umag osnovani su na početkom 1944. Na sastanku Pokrajinskoga NOO-a za Istru 23.I.1944. donesena je odluka o osnivanju okružnih NOO-a, a Pokrajinski NOO za Istru

Žminj (koja je prije pripadala Domu u Pazinu). Postojale su i industrijske ambulante (Mirna, Tvornica duhana). Novi dispanzer za predškolsku i školsku djecu izgrađen je 1971., a nova zgrada Doma zdrav

Žminju), zatim grupa u Svetom Lovreču Pazenatičkom (od 1972.) i dr., iz kojih su stasali mnogi folkloristi. Čuvanjem nacionalne baštine požrtvovno se, no bez veće stručne potpore, bave i talijanska

Žminj, Bale, Gračišće, Pićan, Draguć, Hum, Roč, Kaštelir, Motovun, Grožnjan, Brtonigla, Oprtalj, Korte, Šmarje, Kubed, Sočerga i dr.). Oblici seoskih naselja raznoliki su i ovise o povijesnim i zemljo

Žminj, a 1982.-86. i njegov predsjednik. Nakon umirovljenja se posvetio radu u Čakavskom saboru i u Prosvjetnom saboru Hrvatske. Potaknuo je i vodio osnivanje Katedre Čakavskog sabora Mošćenička Draga

Žminj (1956.), te Instituta za šumarska istraživanja iz Zagreba prilikom izrade studije Ekološko--gospodarskih tipova šuma Istre (1973.). Uski obalni pojas Istre te Lošinj i južni dio Cresa pripada

Žminju, Svetom Petru u Šumi i Kršanu. Po nepotvrđenim podacima, bio je neko vrijeme upravitelj kaštela u Pazinu u službi grofova Montecuccoli, ali pouzdano je proučavao stari arhiv Pazinske knežije te