Žminju, Barbanu, Kanfanaru, Sv. Petru u Šumi, Gologorici i Pićnu te 1912.–19. u Opatiji. Nakon talijanske okupacije Istre odlazi u Zagreb, gdje je na Muzičkoj akademiji u klasi Franje Dugana uči

Žminju, Sv. Trojstvo u Žminju, Sv. Jakov u Bačvi, Sv. Katarina u Savičenti...). Za vrijeme Prvog svjetskog rata radi na katalogiziranju rekviriranih istarskih zvona (Alte und neue Kirchenglocken, W

Žminj). Najpoznatije starohrvatsko groblje je ono u Žminju, u kojem je pronađeno 227 grobova iz IX. i X. st. Od XIII. do XVII. st. uobičajeno je pokapanje značajnijih osoba u crkvama, tj. ispod njihov

Žminju i dr. Godine 2018. pokrenut je e-časopis/portal za književnu kritiku Stav. Od osnutka predsjednici IO DHK bili su: B. Biletić, Miroslav Sinčić, Tomislav Milohanić, Goran Filipi, D. Načinovi

Žminj, Barban, Rovinj i Medulin), 17 vojno-pozadinskih stanica, 29 vojnih pošta i 25 partizanskih straža. Vojno-pozadinska mreža imala je 1.428 boraca. Zadaće vojno-pozadinskih stanica bile su otpr

Žminju – Bogorodica s Djetetom, sv. Mihovilom i svecima i Prikazanje u hramu – te Pala sv. Fabijana i Sebastijana iz Galižane i Bog Otac sa sv. Petrom i Pavlom iz Vižinade. Kao drvorezbar

Žminj, dao ih je 1555. u zalog Giovanniju Battisti Valvasoru. Time je vjerojatno htio prikriti vlastite zloporabe, koje su Ferdinanda Habsburškog potom navele da mu, nakon sudskoga postupka, oduzme 15

Žminju, Labinu, Rovinju, Istarskim toplicama, Pazinu i dr. Posjećuju ih mnogobrojni ljubitelji gljiva iz Hrvatske, Italije, Slovenije, Austrije, Njemačke i dr. Zbog gastronomske ponude bogate gljivama

žminjsku Bartulju, postala značajna ljetna manifestacija gradića nad Limom. Pravi značaj ova pučka fešta, osim okupljanja ljudi iz ovog djela Istarskog poluotoka, ima i u senzibiliziranju javnosti za

Žminjštini. Potom odlazi u ugljenokop Raša, gdje je radi kao glavni spuštač lifta za rudarska okna. Tu se povezao s radnicima koji šire komunističke ideje i ubrzo postao gorljivi komunist i antifašist

Žminj sa zaduženjem da organizira hrvatske škole po selima središnje Istre. Od 1946. do 1957. radi na području Zone B tadašnjeg Slobodnog Teritorija Trsta (STT) kao učitelj u osnovnoj školi Medigij

žminjskom Spomen parku postavljena je ploča u spomen na njezine pripadnike s toga područja.

Žminj 1970.), Drago Gervais: Moja zemlja (Rijeka 1979.), Milan Rakovac: Priko Učke (Pula-Rijeka 1980.), Matko Laginja: Književna djela i rasprave (s P. Strčićem, Pula 1983.), Pisma Petra I. Petrovića

Žminj, pa u Gologoricu, no ipak ga uhićuju njemačke snage i sprovode u Pulu. Tamo mu je u bolnici amputirana ruka u visokom stupnju infekcije. Potom je u lipnju 1944. deportiran u tršćanski zatvor Cor

Žminja, A. Milovan iz Režanaca i dr.) ili bili zatvarani (Lj. Vodinelić).

Žminj, Beram, Gologorica, Oprtalj i mnogobrojni drugi burgovi primjeri razvoja grada iz kaštela te pripadaju srednjovjekovnoj urbanizaciji. Iako su podgrađa (protourbane jezgre) ponekad i starija od s

Žminj), Indi-Metal (Vodnjan), Sigma (Pula) i Istra Aluminij iz Lupoglava. U kemijskoj ind. važni su Hempel (Umag) i Bifix (Buje), u preradi plastičnih masa Istraplastika (Pazin), Sipro (Umag) i Flexo

Žminj. Do 1992. područje Istarske županije bilo je podijeljeno na sedam općina (Buje, Buzet, Labin, Pazin, Poreč, Pula, Rovinj), a 1980-ih one su činile dio Zajednice općina Rijeke (s općinama rije

Žminju, Pazinu te u Sušaku, gdje je maturirao 1921. Studirao je kiparstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt (Rudolf Valdec), poslije se opredijelio za slikarstvo (Maksimilijan V

Žminj, Pićan, Gračišće, Lindar, Zarečje, Beram, Trviž, Kašćerga, zatim preostali, južni i jugoistočni dio područja Zamaska, Novaki, Cerovlje, Previš (Previž), Črišnjevica (Čerišnjevica), Butonega (But