Trstu, Veneciji, potom još u Grazu i Beču. Prema prvotnom konceptu, što su ga izradili M. Pahor i Ferdo Gestrin, posjetitelju se u novome pom. muzeju želio pružiti širok spektar informacija: trebalo j

Trstu, Pazinu, Rijeci, Udinama, Ljubljani, Veneciji, Veroni, Milanu, Beogradu, Rimu, Beču i dr., a dio arhivskoga gradiva čuvaju još Pokrajinski muzej Koper, Pomorski muzej »Sergej Mašera« Piran, Inšt

Trstu je 1850. osnovao i do 1851. uređivao dvotjednik Il Popolano dell'Istria kojim je pridonio širenju prosvjete i kulture u najširim istarskim društvenim slojevima. Držao je da književna i novin

Trsta, pripojena Umagu. Crkva je više puta temeljito obnavljana (1826. i 1984.). Na najzapadnijoj točki rta Lako, kraj Bašanije, nalazi se svjetionik Savudrija, izgrađen 1818. (arhitekt Pietro Nobi

Trstu, s područnim lučkim kapetanijama, agencijama i ispostavama. Pula je ostala ovisnom o lučkoj kapetaniji u Rovinju, a ispostave su postojale u Budavi, Verudi i Medulinu. Zgrada lučke kapetanije u

Trst, potom u Kopar gdje je bio i ravnatelj slovenske gimnazije. Početkom 1950-ih vraća se u Maribor, ponovo predaje u srednjim školama, a u jednom razdoblju, 1955.-58., bio je pedagoški savjetnik za

Trsta, radi organiziranja veterinarske službe. Godine 1951. oženio se Premanturkom Eldom Bogetić s kojom je imao sina Nevena i kćer Branku. U Bujama je 1952. postavljen za prvog upravitelja nov

Trstu, zaziva habsburšku okupaciju venecijanskog dijela Istre. Kad je Mletačka Republika 1797. pala, austrijskim je okupatorima spjevao dva soneta dobrodošlice (jedan objavljen u listu Osservatore tri

Trst i želj. pruga Pula–Divača, a od njega se granaju lokalne ceste za Peroj i Fažanu, Žminj, Barban i Marčanu, te Galižanu. Gospodarstvo se u prošlosti temeljilo na poljodjelstvu (masline, vinova loz

Trstu i Mestreu, a u poraću je jedna protupodmornička korveta talijanske ratne mornarice nosila ime Licio Visintini (u službi 1966.-1994.).

Trsta odlazi za Rim, gdje boravi do rujna 1949., kada konačno odlazi u Buenos Aires i tamo ostaje do kraja života, ne baveći se više političkim radom. Knjiga sjećanja Nemico del popolo. Un comunist

Trsta te se upoznao s rezultatima istraživanja istarske flore. Zahvaljujući Tommasinijevu poticaju te bogatom materijalu i bilješkama koje mu je ustupio, Freyn je počeo detaljno obrađivati floru južne

Trstu i Ljubljani te iz Rijeke tunelom Učka prema Pazinu i Buzetu. U prošlosti je glavnina prometa išla morem, a najvažnije su luke bili Lovran za habsburšku središnju Istru i Volosko kao izlazna luka

Trstu, Trevisu i Citadelli (1952.-1955.), a potom je do smrti živio u franjevačkom samostanu Sv. srca u Saccolongu kraj Padove. U Trevisu mu je dijagnosticirana multipla skleroza, neurodegenerativn

Trst za kapelana župe sv. Ivana. Tu je ostao do 1939., kada je premješten u Sovinjak. U Drugom svjetskom ratu, 1942., upoznao je Antona - Tonića Cerovca i Ljubu Drndića, koji ga upoznaju s ciljevim

Trstu, a bio je naoružan s 12 topova kalibra 305 mm i 12 topova kalibra 150 mm te nizom manjih topova. Imao je 1097 članova posade, a u ratu je taj broj bio veći. Posljednjih dana I. svjetskog rata

Trst – Poreč 1935. izgubio putnike, prometovao je sve do 31.VIII.1953. Vagoni su potom prodani u Sarajevo.

Trst, koji se tada priklonio akvilejskom patrijarhu. Početkom kolovoza naredio je bombardiranje Zadra, pa je otplovio do Apulije progoneći Đenovljane. Umro je od groznice u Manfredoniji. Pokopan je

Trstelju, na Tršćansko-komenskom krasu, gdje je namjeravao urediti botanički vrt. Hobi mu je bila i filatelija, osnovao je filatelističko društvo u Novoj Gorici, čiji je bio dugogodišnji predsjedni

Trst, osim obavijesti o prvim paleontološkim istraživanjima koja je vodio s Antonijom Scampicchiom i C. De Franceschijem, ispravno tumači pojam gradina (castelliere) kao mjesta s prapovijesnim ostatci