Trstu kao konobar. Vojni rok služio je u Firenci, a po povratku je zbog antifašističke aktivnosti višekratno zatvaran. Djelovao je i u ilegali, a karabinjeri su za njim raspisali tjeralicu. Uhićen

Trsta i Istre preveden je na talijanski (Trieste e l’Istria /con note/, Milano 1875.), dok je hrvatsko izdanje tiskano u Zagrebu 1999. Yriarte je posjetio Istru, a valja mu pripisati i zaslug

Trstu 1968., u suradnji s Luigijem Parentinom, objavio Giusto Borri. Bogato ilustrirano crtežima pojedinih mjesta, djelo je bilo podijeljeno u dvije cjeline, no prvi dio, koji se odnosio na sjevernu I

Trstu tjednik Jadran na hrvatskom i talijanskom jeziku, u kojem je iznosio pravaška i protuaustrijska stajališta, zalažući se za slogu među Talijanima i Slavenima (Hrvatima i Slovencima) u otporu pang

Trsta na zapadu te Preluka na istoku. Sjeverna granica je sjev. rub Ćićarije od zaleđa Trsta do Kastva i Klane. R.Na temelju geološkog sastava i različitih vrsta tala N. Krebs odredio je 1907. tri rel

Bombardiranje Pule 1915. - 1918., ratno djelovanje zračnih snaga Kraljevine Italije i, u manjoj mjeri, Sjedinjenih Američkih Država. Bombardiranje je bilo usmjereno protiv vojnih i lučkih instalacija

Trstu, u Poreču mu je spomen-ploča na rodnoj kući u današnjoj Ulici sv. Eleuterija, spomen-ploču mu je i u Firenci, u gimnaziji Galileo Galilei kojoj je bio ravnatelj.

Trsta, iz Istre i Slovenije. Slikao je u ulju mrtve prirode, interijere, vedute, portrete (ciklus slovenskih skladatelja). Jedan je od pionira novije slovenske grafike, a bavi se poglavito drvorezom i

Trsta (kinematografija). Do kraja I. svjetskog rata u Puli je prikazano oko 10.000 filmova. Prikazivači filmova Max Schüler i Anton Mahnič te snimatelj tona Bläzer također su bili i prvi film. snimate

Trst–Istra (vozači su stigli u Opatiju 15.V.) te povratak preko Učke, Postojne i Ljubljane u Beč; te su se vožnje ponovile još tri puta do 1914., a na jednoj od njih dogodila se veća automobilsk

...Trst, 1969.). Djevojačko joj je prezime bilo Giuseppini, udala se za ribara te živjela u Piranu kod crkve sv. Stjepana, u predjelu Ghet

Trstu (1888.), važne gospodarske ustanove kojoj je od 1890. bio članom uprave i službenim predstavnikom u Krku. Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Gospodarske zadruge za sudbeni ko

Trstu, Rovinju, Puli te interniran u austrijskim i mađarskim mjestima. Početkom 1918. unovačen je u austrougarsku vojsku. Nakon rata ponovno je u Sudbenom stolu u Zagrebu. Godine 1920. polaže praktičn

Trst, gdje je od ranih 1950-ih do sredine 1960-ih radio kao stolar. U rodni kraj vraća se po očevoj smrti 1965. To je vrijeme kada se tradicijskoj glazbi pridaje više pažnje te se tako 1966. organi

Trst. Mons. Vittorio D'Alessi primio ga je u biskupiju Concordia-Pordenone i dodijelio mu brdsku župu sv. Lovre u mjestu Toppo di Travesio. Ondje je ostao gotovo pedeset godina, uvijek angažira

Trsta. Osnivanjem Centra za povijesna istraživanja u Rovinju 1968. godine, odmah se pokreće intenzivna izdavačka djelatnost - riječ je o zbirci Akata. Prvi Atti (Akti) izdani su već 21. veljače 1971.

Trstu te je zaređen 1872. U Pragu i Beču studirao je povijest i zemljopis. Bio je nastavnik u Kopru (1876.–82.), školski nadzornik u kotarima Kopar i Volosko (1882.–88.), a od 1888. u Učit

Trst, odnosno predio oko talijansko-jugoslavenske granice. Građen je za potrebe talijanske vojske (V. armijski korpus sa sjedištem u Trstu) radi opskrbe vojarni i drugih vojnih uporišta, koja su se ta

Trst, Beč i Budimpeštu. Vlasti su ga 18.VI.1907. zabranile, no već sljedećeg dana Supilo ga je zamijenio Riječkim novim listom, koji je izlazio do zabrane izrečene 19.XII.1915. u uvjetima ratne cenzur

Trstu, a 2001. i 2003. objavljene su, u dva dijela 2001. i 2003., pod naslovom D. Lovisato, In Patagonia e in Terra del Fuoco. Trascrizione dei diarii. Iako su mu argentinske vlasti bile ponudile d