Trst na liječenje). Bolest se lakše suzbijala jer su liječnici tada imali dovoljno dijagnostičkoga i terapijskoga iskustva, a povoljno je djelovao i strah od zaraze koji je utjecao na promjenu ponašan

Trst. U Pulu se kratko vratio u lipnju 1945. da pred predstavnicima Savezničkih sila svjedoči o žrtvama u fojbama.

Trsta i Gorice.

Trstu, potom u Beogradu, prvim potpredsjednikom Ivo Ražem iz Zagreba, zatim Ivo Sancin iz Ljubljane. U početku je okupio 23 emigrantska društva iz svih krajeva Kraljevine Jugoslavije, a poslije se taj

trstika i rogoz, a oko močvare su guste šume s impozantnim primjercima hrasta medunca i crnike, a na sjevernom dijelu i prava prašuma s ogromnim vrbama koje se lome i trunu u močvarnoj vodi stvarajući

Račice, naselje kraj Draguća (45°21′N; 13°59′E; 187 m nadm. vis.); 23 st. (2001), grad Buzet. Nalazi se na uzvisini koja se odvaja od brda između Buzeta i Draguća, iznad doline potoka Rečice. Malobroj

Trstu, koštali ukupno 32.318 forinti. U istraživanja Arktika nije se moglo bez broda. Odluka o veličini i tipu broda bila je presudna za uspjeh svake ekspedicije na sjever. Brod je trebao biti prim

Trst, 5.X.1909. – Izola, 1.VIII.1991.). Otac Anton bio je službenik, majka Frančiška, rođ. Babuder, domaćica. Osnovnu školu počeo je pohađati u rodnom gradu, ali nakon Prvog svjetskog rata ob

Trstu 1901., pristupio slovenskoj franjevačkoj Provinciji Sv. križa u Novom Mestu, gdje je proveo i novicijat 1902.–03. Studirao je filozofiju u Gorici 1903., teologiju u Kamniku 1904., Ljubljan

Trstu je surađivao s časopisima objavljujući tekstove o istarskoj povijesti, ali i o istarskoj suvremenosti. Međutim, glavnina njegova historiografskog djelovanja usmjerena je k povijesti Furlanije i

Trstu i Puli. Do svibnja 1901. uređivao ih je Carlo Rigo, potom Antonio Corazza. Izlazile su subotom na četirima stranicama. U zaglavnoj vinjeti bili su prikazani Arena i Augustov hram, pero, tintarni

Trstu, a studij medicine nastavio je u Padovi i diplomirao 1948. Tada se seli u Milano, a dječju kirurgiju specijalizirao je na Sveučilištu u Stockholmu 1956. te 1957.-59. u dječjoj bolnici (Childr

Trst), A. Medved (Kopar), B. Valušek (Rijeka), G. Ostojić-Cvajner (Pula), A. Curto (Rovinj), M. Ivetić (Pazin), Lj. Domić (Rijeka), T. Vorano (Labin), M. Zinaić (Rijeka), J. Mikuž (Ljubljana).

Trstu i Gorici 1875. (ženska je učiteljska škola ostala), učiteljište je preuređeno u četverogodišnju školu s trima odjelima: ilirskim (hrvatskim), talijanskim i slovenskim. Službeni jezik bili su nje

Trsta (STT) kao učitelj u osnovnoj školi Medigija, načelnik za prosvjetu, prosvjetni inspektor za područje Kotara Buje te nastavnik i ravnatelj Talijanske osnovne škole u Umagu. Zatim od 1958. do 1969

Trst, gdje su posredovanjem pape Ivana XXIII. počeli pregovori o miru. No potpisano je samo petogodišnje primirje u Castelletu (17.IV.1413.), a rat je u završnoj fazi (1418.-20.) okončan slavodobitno

Trst i s osnivanjem 43. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušla u njezin sastav kao I. brigada. Operativno je djelovala kao cjelina ili po bataljunima na području Gorskoga kotara, Ist

Trstu, Cresu, Puli, Sežani i Lošinju, ponovno u Puli od 1893., a 1898. postao je tajnikom okružnoga suda u Rovinju te 1906. i sudbenim savjetnikom. Za studija prava u Zagrebu upoznao se s Matkom Lagin

Trstu (Museo civico di storia naturale di Trieste). Lubanju, bez donje čeljusti, pronašao je 1883. arheolog Carlo Marchesetti u jednoj spilji kraj Baderne. Tada je vodio tršćanski Prirodoslovni muz

Bertok, Josip, mlađi, učitelj (Čežarji kod Dekani, 1882. – Kopar, 30.VII.1921.). Potječe iz seljačke obitelji. U Kopru je pohađao učiteljsku pripravnicu i Učiteljište na kojem je maturirao 19