Dvigrad, potom se 1895. otisnuo na prekooceansko putovanje u Argentinu, u posjet bratu Ruggeru, a godinu kasnije posjetio je i Grčku i atensku Akropolu. Sa spomenutih putovanja sačuvane su njegove vri

Dvigrad, Grožnjan, Kanfanar, Kaštel, Kršan, Lindar, Lovrečica, Mali i Veli Lošinj, Osor, Petrovija, Prnjani, Roč, Rovinj, Umag, Vižinada...). Njegovim zalaganjem postavljena su spomen-obilježja žrtvam

Dvigrada, na jednom od ulomaka prepoznaje se lik sv. Petra (možda dio scene Traditio legis). God. 1277. izvodi se mozaicima ukrašen oltarni c. porečke stolnice, najmlađi očuvani c. u Istri. U hrv. crk

Dvigrad, Betiga, Guran kraj Vodnjana, Rim kraj Roča), te seobe naroda u materijalnoj kulturi (langobardski grobovi na Brešcu kraj Buzeta). Posebno ga je zaokupljala tema odnosa barbariziranoga roma

Dvigrad (od 1975. u Kanfanaru), Mendula (od 1978. u Medulinu, gdje je folklorna skupina djelovala već 1945.). Radi odgoja podmlatka organiziraju se folklorne skupine u osnovnim školama, npr. Neven

Dvigradu (XII. st.), trobrodno zdanje na stubovima, s upisanim apsidama u začelni zid, što dominira završetkom Limskoga kanala iznad utvrđenoga grada. Nešto je kasnijega postanka bazilika sv. Marije u

Dvigradske općine, početak 15. stoljeća (Kanfanar-Pazin 2007., suautorica Nella Lonza), Vodnjanski statut - Statuto di Dignano, MCDXCII (Vodnjan-Pazin 2010., suautorica N. Lonza), Sažeci propisa Novig

Dvigrad). U razdoblju renesanse i baroka vrata su se obnovila i obogatila arhitektonskom dekoracijom, npr. u Kopru (vrata Muda, 1516), Labinu (vrata Sv. Fiora, 1587), Rovinju (vrata Balbi, 1678.&nd

Dvigrada, Sv. Andrija na otočiću (Crveni otok) kraj Rovinja, koji je pripadao sv. Mariji Rotondi iz Ravene (VI.–XV. st., poslije franjevački samostan), i Sv. Marija Alta (na Vrhu) kraj Bala. Neki od t

Dvigrada, Rovinja i Pazina). Mnogobrojna arhivska kazala olakšavaju snalaženje u golemoj građi.

Dvigradu su rektorima bili Girolamo (1696.) i Rocc’Antonio (1737.); Antonio, kondotjer u Dalmaciji i kapetan u Labinu (1726.); Marcello (? oko 1780.), konjanički kapetan, sin Giacoma iz Buzeta;

Dvigradu (Kanfanaru) i Savičenti čuva u arhivima tih župa. U njima se, osim izvornih dokumenata, nalaze i mnogi prijepisi vrlo starih isprava. U Istri ima 12 dekanatskih arhiva. Kako su dekani bili ta

Dvigradu, najcjelovitije su sačuvane karolinške slikarije (VIII.–IX. st.) te ostatci slikarija koje je Branko Fučić zabilježio na Svetom Andriji (Crveni otok) kraj Rovinja (IX.–X. st.) i f

Dvigrada, Pazina i Motovuna bogate su velikim kaćunom (Orchis militaris), dok u Motovunskoj šumi rastu poznati i cijenjeni tartufi (Tauber), a prevladava hrast lužnjak (Quercus robur), brijest (Ulmus

Dvigrad, Rovinjsko Selo, Kanfanar i Žminj. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (gradine) i obalni dio u rimsko doba (rustične vile). U ranome srednjem vijeku zaleđe obale naselili su Hrvati. Ro

Dvigrad, Vodnjan, Snežnik i na Kornatsko otočje. Rad društva od 1886. postupno zamire. S jedne ga je strane ometala austrijska policija, koja je sumnjala u iredentističko djelovanje njegovih članova,

Dvigrad, Stari Gočan, Straža, Sipar, Parentinski Vrh, Brijuni i drugi. U V.st. počinju se graditi crkve i na tim prostorima, u seoskim zajednicama obalnoga zaleđa i u unutrašnjosti poluotoka, iako je

Dvigrad), javni spisi, bilježničke knjige i oporuke morali su se čuvati u posebnom ormaru ili uredu (in capsa, in cancellaria), ili u velikoj općinskoj škrinji (in capsa magna), a bilježnici su nakon

Dvigrad, Bale, Guran, Banjole i Betiga kraj Barbarige) te groblja u sjevernoj Istri (Veli Mlun, Mejica, Brkač, Čelega, Kortina kraj Modrušana, Frančini kraj Pazina). Na prostoru Poreštine, a ponajprij

Dvigrada, ima većih ili manjih sastojina suroga graba (Carpinus betulus). Na mnogim drugim mjestima unutar toga područja javljaju se sastojine bukovih šuma, npr. kraj Kašćerge, Pazina, Kubertona, Čepi