koparsku katedralu izgrađena je kao rotunda u razdoblju XIII–XIV.st.

koparsku gimnaziju te 1887. dobiva godišnju stipendiju istarske pokrajinske uprave. Školovanje nastavlja 1891. u Beču, gdje dvije godine studira inženjerstvo na Politehnici, potom matematiku i pedagog

koparskome sjemeništu. Članovi Odbora bili su najvećim dijelom svećenici iz sjeverozapadne Istre. Unutar TKPI razlikujemo dvije struje: nacionalnu i socijalnu. Prva, okupljena oko L’Amica, prima

Kopar (Capo de Istria), Izolu (Isola), Motovun (Montona). Nacrtani su Veliki i Mali Brijun/Brion, ali bez navođenja imena. Označeni su Svetvinčenat (S. Vicenzo) i Vodnjan (Adignan). Labin je vjerojatn

koparskim sjemeništarcima iz Istre te tiskati i širiti knjige i brošure na hrvatskom i slovenskom jeziku. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vratio se u studenome u Trst, gdje se opet prihvatio

Kopar 1145.), Mlečani su ih vojnim intervencijama prisiljavali na poslušnost, namećući im teže uvjete ovisnosti i prisiljavajući ih na nove prisege vjernosti. Za takvih su ratnih pohoda gradovi obično

Koparsku biskupiju. Izvorni zapis čuva se u Tajnom vatikanskom arhivu (Archivio segreto vaticano) i u Biskupijskom arhivu u Veroni te predstavlja izvor od iznimnog značaja za poznavanje povijesti onov

Kopar, 24.V.1888. – Trst, 16.VI.1967.). Majka mu je bila Antonia Urbanaz. Pohađao je nižu franjevačku gimnaziju na Košljunu (Krk), a višu u Zadru. Stupio je u franjevce (Red manje braće, O

koparskom Učiteljištu vodio đački zbor i orkestar. U rodnom Boljuncu (Bagnoli della Rosandra) potaknuo je 1901. osnivanje Čitalačkog i pjevačkog društva „France Prešeren“, u kojem je pokre

Kopar, Piran, ne računajući dijelove općina Hrpelje-Kozina i Ilirska Bistrica), živi 23,1% stanovništva (78 846 stanovnika, 2002.), a na 1,1% poluotoka u Republici Italiji (općine Milje i Dolina u Trš

Kopar, Rovinj, Beram, Pićan i dr.), mogu držati urbanim središtima. Gradinskim naseljima Nezakciju, Picugima i Monkodonji kontinuitet je prekinut, ali ima dovoljno materijalnih dokaza o njihovu urbano

koparske luke, što je dovršeno 26.X. U Hrvatskoj se tada rat razbuktava, pa su u Istru, kao još mirno područje, sredinom lipnja 1991. počeli dolaziti prvi prognanici, za koje su krizni štabovi osni

Kopar, Poreč, Vodnjan, Pula). Nova austrijska vlast u Piranu je očuvala Magistrato civico, te u nj imenovala svojega političkoga načelnika kojemu je prepustila sve nekadanje statutarne funkcije. U dob

Kopar, Sarajevo, Beograd, Priština), nego i u Italiji (Venecija, Verona, Milje) i SAD-u (New York, Pittsburgh). I u znanstvenoj i publicističkoj izdavačkoj djelatnosti AMI-ja ostavila je zapažen tr

koparski. Imao je prometni izlaz na more preko luke u Baštiji na Mirni. Stradao je u kužnim epidemijama, ali i u Uskočkom ratu, tako da je početkom XVII. st. bio gotovo napušten. Nakon pada Venecije o

Koparske ulice i na tzv. Marsovu polju (Vesna Girardi-Jurkić), istražena je velika antička i kasnoantička nekropola u Burlama (Medulin: V. Girardi-Jurkić, Kristina Džin), nekropole antičkog Nezakcija

koparske, Porečko-pulske i Krčke biskupije). Pravo glasa bilo je vezano uz visinu plaćenoga poreza. U kuriji veleposjeda imali su ga samo oni koji su godišnje plaćali najmanje 100 forinti izravnoga

Kopar, Slovensko primorje i Istru. U Izoli poslije II. svj. rata djeluje Biblioteca Civica di Isola (Mestna knjižnica Izola). Osobito raste važnost koparske knjižnice, koja je pod rukovodstvom S. Vilh

Kopar a 1974. u Izolu. Bavi se remontom brodova i jahti. Također postoji više manjih škverova u marinama i drugdje za popravke jahta.

Kopar Izola Piran Političke stranke u Italiji. U talijanskim su općinama Dolina i Milje od prvih administrativnih poslijeratnih izbora 1949. prisutne sve veće nacionalne stranke,