Kopar, 1892. - Trst, 1969.). Djevojačko joj je prezime bilo Giuseppini, udala se za ribara te živjela u Piranu kod crkve sv. Stjepana, u predjelu Ghetto. Od osamnaest poroda preživjelo joj je dvana

Koparskoj biskupiji svi su benediktinski samostani bili podružnice većih opatija sjeverne Italije. To su: Sv. Nikola d’Oltra kraj Ankarana (ustanovljen 1070.), Sv. Marija na Serminu (iz 1135.), Sv. Gr

koparski biskup Alojzije (Luigi) Fogar s kojim je bio dobar poznanik. Pokopan o općinskom trošku, na velebnom pogrebu su uz brojne sumještane bili i istaknuti politički i društveni dužnosnici, a tršća

Kopar: skladište soli sv. Marka, Rotunda del Carmine, kuća Percauz, Ribarski trg; Piran: kuća Fragiacomo). Posebnom su se odlukom zaštitili podmorski arheološki objekti. Godine 1939. ovlasti je preuze

koparski podestat i kapetan, katkad i rašporski kapetan. Za gospodarsku povijest važan je fond Arhiva blagajnika Vijeća desetorice (Archivio del Camerlengo del Consiglio di Dieci), u kojem su pohranje

koparski i rašporski kapetani), planski su udomljivali doseljenike na opustošenim područjima uza zapadnu obalu, od Kopra do Pule. Među poznatijim migracijskim izvorištima bili su otoci Cipar (mjesta N

Kopar i Volosko (1882.–88.), a od 1888. u Učiteljskoj školi u Gorici. Otpušten je iz službe 1892. jer je u Zagrebu izjavio kako Istra pripada Hrvatskoj, da je to hrvatska zemlja otrgnuta od mati

Kopar, 14.VI.1907. – Maribor, 5.IV.1997.). Otac Adolf Schaup bio je učitelj tjelesnog odgoja u Kopru, a pisao je i stručne knjige o tjelovježbi, majka je bila domaćica Zoe rođ. Borri. Osnovnu

koparskoj Višoj gimnaziji (I. R. Ginnasio Superiore). U jesen 1901. upisuje Filozofski fakultet u Gradcu (Graz), potom i pravo, ali zbog financijskih teškoća prekida studij 1904. i vraća se kući. P

koparsko-tršćanski prometni čvor te uključuje u europsku mrežu autocesta. Koncepcija te realizacija počinju 1970-ih izgradnjom cesta u kvaliteti I. razreda i mogu se svrstati u pet etapa. Prva etap

koparske akademije, koje su u svojim programima imale i kazališne predstave. Prva poznata je Compagnia della Calza, koja je djelovala od 1478. s kazalištem u centru grada, na Belvederu (danas Verdijev

Kopar, 6.I.1991.). Otac Karel i majka Marija, rođ. Petaros, bili su radnici. Slovensku pučku školu pohađao je u tršćanskom predgrađu Sv. Ivan (San Giovanni) te nižu srednju, na njemačkom jeziku, u

Serlio, Sebastiano (Sabastiano), talijanski arhitekt i teoretičar (Bologna, 6.IX.1475.? - Fontainebleau [Pariz], 1554.?). Otac mu je bio bolonjski krznar (ili slikar?) Bartolomeo di Antonio, a datu

Kopar-Marezige-Zazid rižansko, a južno, i s većim brojem govornika, šavrinsko. Osnova im je notranjsko, dijelom beneško-kraško narječje, prepleteno s autohtonim istarskim i neslovenskim jezičnim po

Kopar. Osnovane su ugledne kulturne, znanstvene, pedagoške i umjetničke manjinske ustanove: Talijanska drama u Rijeci (Dramma Italiano), Centar za povijesna istraživanja u Rovinju (Centro di Ricerche

Kopar – Rovinj – Pula – Mali Lošinj, no nije završena. U Puli su tada djelovali klubovi Vega, sa sjedištem u Vargaroli, i Uljanik, a koji je jedrilice vezivao na svom otoku. Postojao

Kopar, Semedelu, Izolu, Strunjan i Svetu Luciju-Portorož. Od te se stanice odvajao tramvaj do Pirana. Iza stajališta Sveti Bartol i stanice Sečovlje prelazila je rijeku Dragonju i preko Savudrije, Mar

Koparske, Porečke i dr.) tiskao je F. Ughelli u nizu Italia Sacra (Venecija 1720). F. Riceputi, D. Farlati i G. G. Coleti objavili su u djelu Illyricum sacrum (Venecija 1751-1819) obilje crkvenopov. i

Koparske). Tako su u požaru stradali arhivi Pićanske i Pulske biskupije. Arhiv Novigradske biskupije još se uvijek nalazi u Trstu. Dobro je očuvan arhiv Porečke biskupije i Porečko-pulske biskupije, k

Kopar, pov. centar iz mlet. razdoblja; Pulu je Austrija zamislila kao ratnu luku, bez većeg utjecaja na poluotok u cjelini. Stoga se u XIX.st. Istra našla pod utjecajem Trsta, snažnoga gradskog i gosp