Cociancich (Canziani), Pietro (nadimak Il Triestino), španjolski dragovoljac, anarhist (Umag, 7.III.1884. - Castelfranco Emilia, 17.VII.1944.). Otac mu je bio Antonio Cociancich, a majka Maria rođe

Rijeka, 19.II.2013.). Rođeno mu je ime Marijan, a bio je šesto je od sedmero djece Josipa i Lucije, rođ. Vlahinić. Po završenoj osnovnoj školi u rodnom mjestu, kao franjevački kandidat Provincije s

Narodnjaci, istaknuti pojedinci – često bogatiji i svjesniji seljaci, ali i intelektualci i svećenici – koji su od XIX. do pol. XX. st. među istar. Hrvatima djelovali na podizanju i čuvanju nacionalne

Rijeka, Slavnik Koper, Istratrans Labin, Brioni d. d. Pula i dr. Grad. promet u Puli obavljao je Pulapromet d. d. Mnogo se autoprijevoznika pojavilo 1990-ih, pa ih je u Istarskoj županiji 2003. bilo o

Rijeka 1982.), te kasnije posebno Hum, najmanji grad na svijetu (Zagreb 1992.). Njegovi crteži mnogih građevina po Istri, a i zapisi o njima, imaju značajnu povijesno-dokumenarističku vrijednost, naro

Rijeka (1954.), zatim raspravu Hrvatskosrpski književni jezik i pravopis (1953.) i polemičku brošuru Me ne infischio dei calunniatori (1963.), koja se odnosi na monografiju Vitomira Ujčića Pula od naj

Rijeka), Krepsa (Crepsa/Crepsi/Crexi, Cres) i Apsor (Absarus/Apsoros, Osor). U flavijevsko doba municipijem postaju Fulfin (Fulfinum, Okladi kraj Omišlja na Krku) i Skardona. Onomastika u glavnini opć

Rijeka, 2003.), Krotitelj riječi (Zagreb 2006.), Pjesme duši na studencu(knjiga duhovne lirike, Rijeka 2006.), Blagoslov barke (izbor poezije i proze, Pula 2007.), Pitture rupestri (na talijanskom, cr

Rijeka, Split, Dubrovnik, Kotor, Prčanj) pomagali su u nabavi gradiva i u njegovu radu. Muzej je 1967. promjenom imena dobio i status specijalnoga muzeja te osim postojećih zbirki stekao još zbirku po

Rijeka, godine 1956. dolazi u Istru u kojoj živi i radi sve do umirovljenja, službujući najviše kao liječnik praktičar – neko vrijeme pri pazinskom Domu zdravlja odnosno u Žminju, potom u Poreču i zat

Babić, Ante, antifašist, partizan (Lovrečica, 22.IV.1916. – Račja Vas, 7.V.1944.). Porijeklom iz imućne trgovačke obitelji koja se 1920. doselila u Umag. Obitelj se 1934. seli u Trst, gdje ot

Rijeka, predsjednik Saveza društva arhivskih radnika Hrvatske, član izvršnog odbora Saveza društava arhivskih radnika Hrvatske i član predsjedništva Saveza arhivskih radnika Jugoslavije, član izvršnog

Rijeka 2000). U svojim je radovima propitivala dosege i hrvatskog književnog stvaralaštva, jednako onih autora koji su se izražavali na standardnom jeziku (Vladan Desnica, Eugen Kumičić, Mirko Boži

rijeka, ali postoje putovi koji Buzešćinu povezuju i sa susjednim krajevima (prema Sloveniji, Lupoglavu i Učki, Pazinu). Plodno tlo pogodovalo je uzgoju vinove loze i proizvodnji vina, pa mnogobrojne

Rijeka – Pivka 1873.: počeli su se graditi hoteli, pansioni i vile u Opatiji (koja se razvila oko samostana sv. Jakova) i Lovranu. Za današnje gospodarstvo tog dijela Istre turizam je najvažnija

Štifanić, Srećko, svećenik, politički aktivist (Sveti Ivan od Šterne, 2.III.1908. – Novigrad, 13.I.1984.). Rođen je u radničkoj obitelji, otac Stjepan (Stipe), zidar, majka Ruža (Roža), rođ.

Rijeka 1987.), Istarska pjesmarica: antologija hrvatskog pjesništva Istre XIX. i XX. stoljeća (Mirjana Strčić, Pula 1989.), I ča i što i kaj (Boris Domagoj Biletić, Pula 1997.), u zbirkama Zlatna knji

Paliaga, Giuseppe, španjolski borac, anarhist (Rovinj, 25.IX.1905. - Rovinj, 28.IX.1990.). Zbog vrlo skromnih financijskih mogućnosti njegove obitelji, seljačkog porijekla, pohađao je samo prve raz

Viribus Unitis, bojni zastavni brod austrougarske Ratne mornarice, konstrukcijske istisnine 20 000 tona, dužine 151 metar i širine 27,3 metra. Bio je prvi od četiriju austrougarskih bojnih brodova

Rijeka – Pula). NK Istra je 1962. ušao u 2. saveznu ligu, u kojoj je igrao do 1967., kada je zbog krize došlo do osipanja igrača. Bio je vodeći klub na istarskom poluotoku, no slab odaziv spo