Koparštine seli u Dravograd pa 1925. u Maribor, gdje je 1929. završio klasičnu gimnaziju. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i 1934. diplomirao zemljopis i povijest sa sociologijom. N

Kopar, 27.XII.1982.). Sin Valtera i Brune rođ. Ravalico. Od rođenja živi u Novigradu. Završio je Ugostiteljsku školu u Bujama. Kao dječak igrao je nogomet i rukomet, ali prevladala je ljubav pre

koparskoga sjemeništa i bogoslovije u Gorici, studirao je na Gregoriani u Rimu, gdje je postigao bakalaureat iz teologije (1943.). Za svećenika je zaređen u Savičenti (Svetvinčenat) 11.IV.1943. Službo

Kopar, Piran i Izola za posebne dosege u oblikovanju, istraživanju i čuvanju kulturnog identiteta slovenske Istre.

koparski biskup Pier Paolo (1498.–1565.) aktivno se priklonio protestantizmu. Pulska je slika jedan od najzanimljivijih primjera protureformacijske ikonografije i u biti predstavlja emfatični po

koparske obitelji Bratti te momjanske obitelji Rota. Izvorno srednjovjekovna kapela sv. Marije Magdalene obnovljena je 1752. Ima polukružno upisano svetište, a vjerojatno je utemeljena na ostatcima

Kopar obnašao je 1974.-82. Nakon umirovljenja živio je u Ankaranu. Veliku je pozornost posvećivao suživotu Slovenaca i Talijana, jačanju položaja talijanske skupine u Istri, te otvaranju granice i

koparskoga Foglio periodico istriano iz 1807.

Kopar i Poreč". Nekoliko strofa dalje pita se kakvu to dugu žalopojku kroz promukli plač valova donosi vjetrić s "tužnog Savudrijskog rta", "pjevaju li to mrtvi Veneti ili stare is

Kopar ustanovila je 1964. poduzeće za popravak i obnovu plovnih objekata »2. oktober« sa sjedištem u Kopru i s većinom radnoga prostora u nekadašnjem brodogradilištu u Piranu. Već 1974. brodogradilišt

koparska slikara. Oko 1400. Cleriginus II. oslikao je Sv. Jelenu koja je karakteristična za slikarstvo tog doba za područje slovenskih zemalja i općenito alpskih krajeva. Nekoliko freski na trijumfaln

koparske biskupije Šimi Červaru da barem jednom godišnje pjeva misu na staroslavenskom jeziku. Svjedok njegovog korištenja staroslavenskog i hrvatskog jezika u bogoslužju bio je i svećenik Anton Le

koparsku biskupiju. Prvo je bio kapelan u Pazinu, 1897.-98., pa u Oprtlju te u župi Sv. Križa u Srdočima na Kastafšćini, u kojoj je potom, polovicom prvog desetljeća XX. st., bio i župnik. U to je

Kopar s Izolom, Pula s Vodnjanom, Pazinom, Labinom, Rovinjom i Umagom i zasebna zona Opatija. Pripadnici komun. mladeži bili su fanatični pristaše učenja V. I. Lenjina, te su se nazivali figli di Leni

koparskoj talijanskoj gimnaziji "Carlo Combi" (danas Gimnazija "Gian Rinaldo Carli") maturirao je 1952. U novom valu istarskog egzodusa 1953. seli se u Trst, potom u Milano. Dob

koparsku povijesnu jezgru, te solane kraj ušća rijeke Rižane (Val Campi, Ušće Rižane i Škocjanski zatok). U obama su predjelima zbog morfologije terena cjeline bogate solju bile prekinute močvarnim po

koparska grana obitelji. Njezinim su imenom nazvani mnogi venecijanski prolazi i ulice. Znatno se obogatila tijekom XIV. i XV. st., velikim dijelom zbog bračnih veza s padovanskom vladajućom kućom Car

Kopar), Vjesnik istarskog arhiva (Pazin) i Acta Histriae (Kopar), znanstvenih vijeća časopisa Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria (Trst), Agri Centuriati (Pisa

koparskoj plemićkoj obitelji Sabini. Oni su izgradili utvrđenu ladanjsku zgradu koja je postala središtem velikoga posjeda, ali je poslije zapuštena. Godine 1736. posjed je kupila koparska plemićka

Kopar, Lindar, Oprtalj, Pazin, Peroj (Batvači), Podpeč kod Črnog Kala, Rokotule, Svetvinčenat (Savičenta), Sv. Lovreč, Vižinada, Zanigrad, Žminj.