Labinu, Pazinu i Zagrebu. Organizacijski oblik, metoda rada i profesionalni pristup omogućavali su, u uvjetima samoupravnog sustava, brz i učinkovit odgovor tržištu. Do 1990. poduzeće je zapošljavalo

Labin, Rovinj i Motovun. Pogonski okrug Pazin imao je ispostavu Buzet, a Motovun ispostavu Poreč. Godine 1957., prema zakonu o elektroprivrednim organizacijama, Elektroistra, poduzeće za elektrifikaci

Labinu (1990.), New Yorku i Pittsburghu (1990.). Dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja u zemlji i svijetu. Posmrtno su dijelovi njegovoga bogatog opusa prigodno i/ili tematski pokazani na više izlo

Labinu – treće srijede u mjesecu, u Motovunu – trećega ponedjeljka u mjesecu, u Savičenti/Svetvinčentu – treće subote u mjesecu, u Višnjanu – posljednjega četvrtka u mjesecu, u

Le Terrier de Manetot, Gabriel, arhitekt (Francuska, XVIII. st. – Trst, 1809.). Došavši iz Francuske, vjerojatno za jakobinske diktature, djelovao je na području sjeverne Istre, gdje je resta

Labinu. F.O.B. i I.R.A. posvećuju 2020. njemu i Tusti pjesmu Tusta – We remember Marietto, koju je Marietto napisao za prerano preminuloga pjevača KUD Idijota Branka Črnca - Tustu, ali je nij

Labina, Svetom Martinu i na otoku Vangi.

Labina, Plomina, Plominskog zaljeva i Plomin Luke do Trsata gdje se spajala s cestom Via Gemina, koja je išla iz Trsta preko Materije i Lipe do Kastva te prema Dalmaciji. Via Flavia i Via Liburnica

Rauber, plemićka obitelj njemačkog podrijetla, koje su članovi u XV. i XVI. st. držali u zakupu više posjeda u Pazinskoj knežiji, ali i izvan toga područja, odn. upravljali njima. Nikola (XV. st.) dob

Labin. Po završetku šumarske škole samostalno je stjecao znanja iz šumarstva, geodezije, graditeljstva i socijalne ekonomije. Potaknuo je pošumljavanje istarskog krša, obavljao geodetske premjere i za

Labinštini i južno do Pazinštine. Vrijednu gljivu otkrili su stari Rimljani. Kroz pet stoljeća duge vladavine Venecije, Motovunska šuma nosila je naziv Šuma sv. Marka, a u njoj je tek pojedincima bilo

Labinšćini gdje je imao vikendicu. U više izvora Faragona se spominje i kao drugi odgovorni urednik lista La Voce del popolo, pokrenutog u partizanima u listopadu 1944., ali bez preciziranja razdob

Labinu, oslobođen je uz posredovanje porečkog i pulskog biskupa Raffaelea Radossija i 1946. (po nekim izvorima 1947.) odlazi u Trst, odakle se ubrzo seli u Oderzo. Tu je nastavio svoj svećenički rad,

Labinu i Rijeci, da bi već 1946. dobio mjesto asistenta na Klinici za kožne i spolne bolesti Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu. Godine 1948. osnovao je Alergološku stanicu i Ambulantu za profesi

Labin) nema vinjete naselja, tako da se položaj ostalih vinjeta vjerojatno ne slaže sa stvarnim stanjem, ali odnosi među njima, osobito udaljenosti napisane brojem milja uz crvene linije cesta, ne pok

Labin), Lauriana (Lovran), Tharsaticum (Rijeka). Na njegovu se popisu većina gradova prvi put javlja u pisanim vrelima, jer su malo prije VI–VII. st. i bili osnovani. (Agripin zemljovid).  

Labinu (1953.), tipske stambene jednokatnice u Podlabinu, a vjerojatno i u Puli i Čepiću (1953.–54.), motel u Limskom kanalu (1954.–55.), stara ambulanta na Verudi u Puli (1956.), stambeno

Labina. Društvo je okupljalo stotinjak članova iz Pazina, Pule, Kopra, Pićna, Motovuna, Nedešćine i Labina, a prvi predsjednik bio je Giovanni Fonda. Imalo je malu knjižnicu i vlastitu himnu. U statut

Labinu. Do 30.XI.2002. u centrima je evidentirano 1.247 mladih ljudi, od toga 939 ovisnika o heroinu. U Istri je također utemeljeno nekoliko terapijskih zajednica (komuna) zatvorenoga tipa, koje mogu

labinskoga područja na španjolskom tlu borili su se Mate Batelić, Anton Licul - Grašić i Josip Licul - Falor. Anton Grašić bio je sin Mate Grašića, sudionika Labinske republike, pa je bio očevidac nji