Labin. Njegovo ime nosi Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Sveučilišta u Zagrebu, osnovna škola u Labinu, gradska knjižnica u Rovinju, ulice u Labinu, Rovinju, Umagu, Poreču, Puli, Novig

labinskom Domu zdravlja, radeći u Potpićnu i vodeći bolnički odjel u Raši. Godine 1963. prelazi u Opću bolnicu u Puli gdje je ostao cijeli radni vijek. Ubrzo po dolasku u Pulu počinje specijalizaci

Labinštini, ovčaricama u Vodnjanu, šurlama u Roveriji (gdje se šurle nazivaju sviralama), dvojkinjama na Krku te dvojnicama na Cresu. Sastoji se od dviju paralelno izbušenih svirala, koje se grade

Labina, gdje postaje i ravnateljem škole, potom je 1965. premješten u Novi Vinodolski, a 1968. postaje prosvjetnim savjetnikom u Zavodu za školstvo u Rijeci. Uz to je organizirao mnogobrojne radion

Labinšćini (1937.–47.), potom je živio i radio u Puli. Bio je najprije upraviteljem župe, zatim župnikom pulske katedrale. Godine 1948. imenovan počasnim kanonikom pulske katedrale, a 1953. kano

Cerovac, Bogdan, kipar (Roč, 7.III.1904. - Mali Lošinj, 3.IX.1969.). Školovao se u Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu do 1920. ili 1921., kada je cijela obitelj otišla u Ljubljanu. Pod utjecajem svojega

Labinci - Castellier-Santa Domenica, Kršan, Lanišće, Ližnjan-Lisignano, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun-Montona, Oprtalj-Portole, Pićan, Raša, Sveti Lovreč, Sveta Nedelja, Sveti Petar u Šumi, Svet

Labinskom (1341) i Plominskom (1438) statutu. Prema tim statutima, taj se arhaični dokazni postupak sastojao u uranjanju ruke okrivljenika u kotao s vrelom vodom (tzv. lex caldariae). Rapski statut (1

Labinu 1983., a u Rovinju 1985 (do tada djelovala kao ogranak puljske). Iz krila Evanđeoske crkve izišla je 1993. Kršćanska crkva Hosana - najveća crkva reformacijske baštine u Istri. Od 1996. prisutn

Dell'Argento, feudalna obitelj, jedna od trinaest patricijskih obitelji iz Trsta, koje su uglavnom tijekom XVI. i XVII. st., ali i prije toga razdoblja, postale feudalnim gospodarima u Istri, na Krasu

Krbȗne (tal. Carbune i Cherbune), naselje u srednjoj Istri (45°14′N; 14°05′E; 180 m nadmorske visine); 43 stanovnika (2021.); općina Pićan. Naselje se smjestilo na lokalnoj cest

Labinšćinu te naposljetku sjevernu Istru. Navodi podatke o povijesti, stanovništvu, zemljišnim obilježjima, zdravstvenim prilikama, kakvoći zraka i sl. Rukopis je objavljen u časopisu Atti e memorie d

Labin i dr.).

Labinu, Buzetu i Umagu te preko različitih aktivnosti u pojedinim strukama (cehovima). Organizacijsku i tehn. pomoć članovima komore pružaju njezine stručne službe. Članstvo je obvezno, a komora se fi

Labinština). Kao radna obuća na području Labinštine nosile su se natikače pletene od vune, s kožnim potplatom. Natake, škrpuce od sukna izrađivale su i nosile žene Ćićarije. Južno od Žminja nosile su

Labinu. Obavlja lokalni prijevoz putnika i povezuje gradove Istre s gradovima u dr. dijelovima Hrvatske i u inozemstvu. U Istri je 2002. prevezeno oko 2716000 putnika i ostvareno oko 118818000 putničk

Labin 90 l/s te za Vodovod Pula 746 l/s. Akumulacija je dovršena i puštena u pogon 1988. Magistralni cjevovod Butoniga–Pula, s početnim promjerom od 1.200 mm, dovršen je 1990., a prva faza ur

Labina, 13.III.1847. – Trst, 8.I.1905.). Nakon osnovnog školovanja u Pazinu i u Kopru na državnoj višoj gimnaziji, završava studij u Beču. Zapošljava se (1.XI.1874. – 31.VIII.1875.) na

labinskoga statuta („Statuto municipale della Città di Albona dell'anno 1341“, n. s., I., 1869.-70., 1-61) neke kronološke podatke o turskim prodorima u XV. st. (n. s., vol. II.

Juričić, Viktor, projektant brodova (Sveti Martin [Martinski], 14.I.1931. - Pula, 31.V.2002.). Nakon što je završio tehničku školu brodograđevnoga smjera u Rijeci, 1951. zapošljava se u tehničkom u