Slovenski jezik, južnosl. jezik kojim govore Slovenci u Republici Sloveniji, u austr. Koruškoj, u pograničnim krajevima Mađarske i Italije (Trst, Gorica). U Istri se govori u sjeverozap. dijelu poluotoka u Republici Sloveniji, u općinama Piran, Izola, Kopar, Kozina-Hrpelje, Ilirska Bistrica, a kao službeni jezik u Italiji u općini Dolina i dijelu općine Milje.

Na slov. govornom području u Istri u gradskim se naseljima govori pretežno razgovornim jezikom (s razlikama od pokrajinskoga do općeg), a u selima su u uporabi i mjesni govori slovenskoistarskoga narječja. Na narodnosno miješanom području općina Kopar, Izola i Piran u službenoj je uporabi i tal. jezik, te su svi javni natpisi i poslovanje dvojezični. Zbog dodira s tal. i hrv. jezikom u slov. govorima u Istri ima utjecaja tih dvaju jezika (česte jezične interferencije). Jezični i narodnokulturni dodiri odredili su i pov. razvoj slov. jezika u Istri, povezan prvo s protestantskim pokretom, potom osobito sa slovenskim (i hrv.) narodnim preporodnim pokretom. Do kraja XVIII. st. taj se jezik u Istri čuvao pretežno u dijalektnom govornom obliku u privatnoj i polujavnoj uporabi, poglavito u zaleđu sjeverozapadnih priobalnih gradova. U doba reformacije počinje se slov. govorni jezik javljati i u javnoj uporabi u gradskim sredinama (prema listini iz 1566., županu Krkavča Lovrencu Goji pri službenim poslovima u Kopru bio je dodijeljen prevoditelj) i u pisanim ispravama (pravilnik bratovštine iz Doline 1635. pisan je na slov. narječju, a u raznim notarskim ispravama ima mnogo slov. pravnih izraza). Nakon 1800. sve se više ugovora, procjena, oporuka i drugih isprava sastavlja na slov. jeziku. Nakon ožujske revolucije 1848. u Trstu se objavljuju časopisi na slov. (i hrv.) Jadranski Slavjan (1850), sljednik slovensko-hrvatskoga lista Slavjanski rodoljub (1849), a seljaci iz župa Osp, Loka, Kubed i Tinjan protiv poslanika A. Madonizze iz Kopra ulažu 24. I. 1849. bečkom Parlamentu pritužbu, pisanu na slov. jeziku, u kojoj se zauzimaju za prava slov. jezika. Slovenski polit. i narodnopreporodni pokret, kojemu je gl. cilj uvažavanje slov. jezika u javnoj uporabi, razvija se 1870-ih (nova zemaljska uprava, sa Zemaljskim saborom u kojem su bili predstavljeni i Slovenci, slov. tisak, čitaonice, taborski pokret i nastanak, odn. razvoj školstva). Za otvaranje slov. osnovnih škola važna je već odluka iz 1846., po kojoj je materinski jezik u osnovnoj školi morao biti nastavnim jezikom. Unatoč tomu, broj slov. škola počeo se povećavati tek nakon 1869., kada je prema drž. osnovnoškolskom zakonu slov. jezik uveden kao nastavni jezik u svim osnovnim školama gdje su živjeli Slovenci. U trojezičnoj slovensko-hrvatsko-tal. Učiteljskoj školi u Kopru (1875–1909) školovali su se mnogobrojni slov. učitelji. U bogoslužju i vjerskim školama i dalje je u uporabi bio slov. jezik (narodnopreporodna djelatnost F. Ravnika, H. Repiča i dr.). Nastojanja da se s. j. uvede u javni život bila su onemogućena u razdoblju tal. vlasti, nakon 1918., tako da je s. j. na slov. području Istre u uporabu na svim područjima javnoga života uveden tek nakon II. svj. rata.