Sjemenište ili seminar (lat. seminarium: rasadnik), ustanova ili konvikt sa školama za svećeničke pripravnike.

Gimnazijsko obrazovanje pruža malo ili dječačko sjemenište, a fakultetsko veliko ili bogoslovno sjemenište. Njihovo osnivanje, uvjeti i način funkcioniranja i upravljanja propisani su na Tridentskom saboru (1545.–63.). Prethodile su im srednjovjekovne kaptolske, redovničke ili samostanske škole ili učilišta.

Prvo poznato sjemenište u Istri otvorio je u Poreču biskup Cesario de Nores 1579. Imalo je 12 učenika, no već je 1592. zatvoreno zbog nedostatka novca. Drugi ciklus sjemenišnog obrazovanja u Poreču trajao je od 1600. do 1609., kad je sjemenište opet zatvoreno zbog teške financijske situacije biskupije. Potom je od 1639. nekoliko godina djelovalo sjemenište u Rovinju, također s 12 pitomaca, a 1650. otvoreno je sjemenište u Savičenti, koje je 1655. preseljeno u Poreč, te zbog higijenskih prilika 1660. u Vrsar, gdje je porečki biskup imao ljetnu rezidenciju. Već 1666. i ono je zatvoreno zbog nedostatka prihoda za njegovo uzdržavanje. U Vrsaru je 1715. ponovno otvoreno sjemenište sa 7 sjemeništaraca, a 1718. preseljeno je u Poreč.

U Pulskoj je biskupiji prvo sjemenište s 8 učenika djelovalo u Puli 1580.–92. Tijekom XVII. st. bili su neuspješni pokušaji pulskih biskupa da ga ponovno otvore, te su se snalazili pojedinačnim podučavanjem obećavajućih pristupnika. U dva je navrata otvoreno sjemenište opstalo samo godinu dana, no u izvorima iz toga doba ima podataka o pojedinačnoj poduci nadarenih dječaka koji su davali nadu da bi mogli postati crkvenim službenicima.

U Rijeci su 1628. isusovci otvorili kolegij, i to je bio početak suvremenoga školstva u Istri i na Kvarneru. Oni su ubrzo okupili stotinjak učenika, a i istarski su biskupi u nj slali učenike sa svojega područja. Važno središte obrazovanja istarskih svećenika bilo je i u Loretu, kamo su se upućivali pitomci iz Istre.

Tek je biskup Juraj Dobrila uspio učiniti prvi konkretni korak za otvaranje sjemeništa u Istri: prikupljao je novac koji je s ukupnom svojom imovinom oporučno namijenio upravo za tu svrhu. Iako ga je želio u Pazinu, sjemenište je otvoreno 1880. odlukom porečko-pulskoga biskupa Ivana Nepomuka Glavine u Kopru. Krčki biskup Antun Mahnić pokrenuo je 1908. ideju gradnje zgrade za sjemenište u Pazinu, sredstvima svoje biskupije i zaklade krčkoga biskupa Franje Anijana Feretića. Gradnja je započela 1913. i do početka I. svjetskog rata bila je gotovo dovršena. No, talijanske su vlasti zgradu zaplijenile i u njoj 1927. otvorile đački dom »Fabio Filzi«.

Tek je 11.XII.1945., zauzimanjem monsinjora Bože Milanovića, biskup Antonio Santin otvorio Biskupsko sjemenište u Pazinu, koje je već nakon tri godine imalo dvjestotinjak učenika. Bila je to crkvena klasična gimnazija koja je odgojila i obrazovala više naraštaja istarskih i hrvatskih intelektualaca. Kad je Visokoj teološkoj školi u Rijeci sudskom odlukom bio zabranjen rad na deset godina, ona je preseljena u Pazin, u zgradu sjemeništa, i tu je djelovala od 4.X.1955. do 31.VII.1965. Pohađali su je bogoslovi iz mnogih biskupija i nadbiskupija Jugoslavije, a brojni su bili bogoslovi iz Istre. Sjemenišna gimnazija radila je još do školske godine 1973./74. Na početku Domovinskog rata, od 18.I.1992. u zgradi sjemeništa u Pazinu privremeno je radilo Nadbiskupsko sjemenište »Zmajević« iz Zadra, do lipnja 1993., kad se vratilo u obnovljenu zgradu u Zadar.

Zauzimanjem monsinjora Antuna Heka, biskup Antun Bogetić osnovao je 1993. Pazinski kolegij – klasičnu gimnaziju u Pazinu, sa sjedištem u zgradi Biskupskoga sjemeništa, odnosno Đačkoga doma. To je klasična gimnazija s pravom javnosti, ali se naslanja na predaju crkvenog školstva.