Krušna peć, kamena konstrukcija za pečenje kruha.

U Istri se do pojave krušnih peći kruh uglavnom pekao ispod čripnje, na ognjištu. Njihova gradnja u većoj mjeri započela je krajem XVIII. st., a najviše ih je bilo u južnoj i zapadnoj Istri te na Bujštini. U Istri su se gradile isključivo od kamena, dok je svod ložišta bio od cigle.

Peći su mogle biti u vlasništvu jedne ili više obitelji, ili pak cijele seoske zajednice. Nalazile su se u dvorištu domaćinstva, na glavnom trgu ili pokraj seoskog puta. Osim u Gračišću, gdje su postojale peći na baladuru, one su redovito građene u razini dvorišta, nekad prislonjene uz kuću ili gospodarski objekt.

Po dimenzijama se dijele na manje (2 x 1,6 m) i veće. Prve prevladavaju u južnoj, a veće u sjevernoj Istri, gdje su na prednjoj strani imale nadstrešnicu za zaštitu od kiše. U južnoj i zapadnoj Istri krov je bio od kamenih škrilja, dok je na Bujštini češće od kanalica. Složenije peći imaju i otvore za zračenje te umjetnički oblikovane dimnjake. One zidane u slobodnom prostoru imale su krov na dvije vode, dok je kod onih prislonjenih na neki objekt bio na jednu vodu. Na pročelju peći, ispred otvora, nalazila se kamena ploča koja je stršila oko desetak centimetara, a služila je za odlaganje ispečenog kruha. Otvor se zatvarao kamenom pločom ili željeznim vratima. Unutrašnjost, obično lučno nadsvođena (volta), bila je obložena ciglama.

Obavezan pribor uz peć bile su lopata i metla.

Za spravljanje kruha bile su zadužene žene. Zajedničke krušne peći imale su i društvenu ulogu jer su prilikom vjerskih blagdana i drugih svetkovina domaćice čekale red za pečenje i to vrijeme koristile za druženje. Dolazile su i iz okolnih sela gdje tih peći nije bilo te su osim kruha pekle razne obredne kolače (božićni kolač, pincu, jajarice).