Glagoljaško bogoslužje, oblik ispovijedanja vjere (služba Božja) koji su u IX. st. oblikovali sv. Ćiril i Metod, najprije u Moravskoj, a zatim u Panoniji.

Tijesno je povezano sa zapadnim katoličkim bogoslužjem, u kojem je to ponajprije misa (liturgija) i sakramenti u kojima uz svećenika ili biskupa sudjeluje župna zajednica. Središnji obred glagoljskog bogoslužja jest misa, a knjiga iz koje se služi taj obred misal. U pojedinim su središtima glagoljaške tradicije vjernici pribivali i svećeničkom čitanju svetih časova, posebice za blagdane, a toj službi služi brevijar. Iz Istre su sačuvani mnogi latinski i glagoljski misali i brevijari.

Osim temeljnoga bogoslužja u Katoličkoj se crkvi razvio velik broj obreda prigodom dijeljenja sakramenata: krštenja, vjenčavanja, sprovoda pokojnika, ali i blagoslova prigodom radova u polju i na moru. Takvim je obredima služio ritual – obrednik. U Istri je u uporabi bio Kašićev Ritual rimski (1640.) u različitim izdanjima. Pučke pobožnosti, molitve i pjesme uoči velikih blagdana, Božića i Uskrsa, također su dobro posvjedočene na glagoljaškim područjima. S tim u svezi, posebice u Velikom tjednu, organizirale su se pasionske igre, prikazanja Isusove smrti i rjeđe uskrsnuća – isprva u crkvi, a zatim pred crkvom – na kojima je sudjelovao velik broj »glumaca«, statista i gledatelja. U vremenima velikih nedaća (kuge, ratovi, glad) javljali su se pokreti bičevalaca, najčešće izvan ili mimo crkvene organizacije. Srednjovjekovne su pučke pobožnosti živjele između crkvenih zabrana i odobravanja.

Kad je nakon Tridentskoga koncila Katolička crkva uvodila stroga pravila, mnoge su pučke pobožnosti, posebice u bratovštinama, ugašene. U vrijeme zabrana i potiskivanja slavenskog bogoslužja u XIX. st. u nekim su mjestima Istre vjernici demonstrativno napuštali latinsku misu i pred crkvom molili i pjevali te i na taj način davali iskaz svoje pučke pobožnosti.