Gervais, Drago (Dragutin), pjesnik, dramatik, prozaik i esejist (Opatija, 18.IV.1904. – Opatija, 1.VII.1957.).

Pravo diplomirao 1928. u Zagrebu te službovao u Crikvenici, Bakru i Bjelovaru. Za talijanske uprave emigrirao je iz Istre, a od 1945. je u Beogradu, gdje je radio u Tanjugu, Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja i Ministarstvu pomorstva. Od 1947. u Rijeci je bio u Generalnoj upravi trgovačke mornarice, 1949.–54. ravnatelj Drame, a zatim do smrti intendant HNK-a Ivana pl. Zajca. Sudjelovao je u pokretanju Riječke revije i kalendara Jurina i Franina.

U književnosti se javio 1925., a prvu čakavsku pjesmu objavio je 1927. u tršćanskoj Istarskoj riječi. Surađivao je u mnogobrojnim periodicima. Veće zanimanje kritike privukao je zbirkom Čakavski stihovi (1929.), objavljenom na poticaj Vladimira Nazora. Više puta tiskana, ta je knjiga, zajedno s Ujevićevim, Nazorovim, Ljubićevim i Balotinim djelima snažno afirmirala čakavsku književnu riječ u novijoj hrvatskoj književnosti i utjecala na generacije čakavskih pjesnika. Najuspjelije su mu humoristične i vedre lirske minijature, pisane melodioznom liburnijskom čakavicom, bogatom deminutivima. Skloniji je obradbi lika maloga čovjeka nego krajolika.

Napisao je mnoštvo izvedenih komedija, od kojih je najpoznatija Karolina Riječka (1952.), s elementima lakrdije, burleske, vodvilja, farse i persiflaže, te pučki igrokaz Duhi (1953.). Autor je čakavske poeme Istarski kanat (1951.), Kozerija i humoreski (1957.), knjige pripovijedaka Bez domovine (1996.) i dr. Suurednik je Antologije istarskih i primorskih narodnih pjesama (1954.). Tekstovi su mu uglazbljeni i preneseni na filmsko platno. Također je objavio više stručnih povijesnih rasprava i članaka.

Slike