Geologija, znanost o Zemlji kao cjelini; proučava podrijetlo, sastav i građu, pov. aspekt (uključujući postanak i razvoj života, narav procesa koji su oblikovali današnje stanje). Obuhvaća više grana: 1. kristalografiju, mineralogiju, petrologiju i geokemiju, koje se bave tvarima i sastavom Zemlje; 2. strukturnu geologiju (uključujući i geofiziku), koja je zaokupljena oblikom i smještajem različitih jedinica što grade Zemlju; 3. stratigrafsku i povijesnu geologiju, kojima je cilj upoznavanje svih promjena na Zemlji (reljefa, strukture životinjskih i biljnih organizama); 4. paleontologiju; 5. fizičku geologiju (uključujući geomorfologiju), koja obuhvaća proučavanje procesa što utječu na reljef Zemlje.

Istra čini sjeverozap. dio stare jadranske karbonatne platforme, velikoga paleogeografskoga tijela na kojem su se u plitkome, toplome moru taložile karbonatne stijene. Tijekom dugoga razdoblja geološke prošlosti, od starije jure (prije približno 190mil. godina) do kraja krede (prije približno 65mil. godina) platforma je bila izolirana od kopnenih utjecaja, tj. okružena dubokim oceanom Tethysom, a pod utjecajem dinamičnih procesa iz dubine Zemlje postupno se od rubova današnje Afrike kretala prema sjeveru. U takvim je uvjetima nastala velika debljina karbonatnih naslaga (oko 5000m), među kojima su najčešći vapnenci, a nešto rjeđi dolomiti. Kasnijim sudarom jadranske karbonatne platforme i susjednih područja s kontinentalnom masom Europe (čiji je najveći intenzitet započeo u eocenu, prije 40-ak mil. godina) platforma je dezintegrirana uz mjestimični nastanak dubokomorskih korita, a potom je snažnom tektonikom izdignuta u planinski lanac Dinarida, čiji se jugozap. dio naziva Krškim Dinaridima. Veliki je dio stare platforme danas prekriven Jadranskim morem, tako da su njezine naslage utvrđene u dubokim bušotinama i na geofizičkim profilima približno do sredine Jadrana između hrv. i tal. obale.

Istra obuhvaća naslage unutarnjega dijela jadranske karbonatne platforme (jedinice I, II i III) te naslage nastale tijekom njezine dezintegracije (jedinica IV). Njezina je površina velikim dijelom prekrivena razmjerno tankim slojem najmlađih, kvartarnih naslaga. Današnja građa Istre posljedica je opetovanih tektonskih deformacija, pri čemu su najvažnije bile tijekom krede (kad je područje današnje zap. Istre oblikovano u prostranu zapadnoistar. antiklinalu) i u tercijaru (kada su stvorena flišna korita, a potom i navlačne strukture Učke i Ćićarije). Kontinuitet taloženja na istar. dijelu jadranske karbonatne platforme povremeno je bio prekidan dužim kopnenim fazama, koje su ujedno i granice velikih taložnih cjelina (megasekvencija), prikazanih na shematskom geološkom presjeku istarskoga poluotoka.

Najstarija taložna cjelina (jedinica I) obuhvaća slijed naslaga geol. starosti od srednje jure (bat, prije približno 170mil. godina) do starijega dijela gornje jure (oksford/donji kimeridž, prije približno 155mil. godina), koje su otkrivene u području između Poreča, Limskoga kanala i Rovinja. Sastoji se od tipičnih plitkomorskih vapnenaca taloženih u unutarnjem, zaštićenom dijelu platforme (lagunama, zaštićenim plićacima i plimnim prudovima), a u najmlađem dijelu sadržava i mnogobrojne pretaložene fosilne ostatke (hidrozoja, stromatoporoida, koralja, školjkaša i dr.), nastale razaranjem organogenih grebena. Tijekom dugotrajne kopnene faze različitoga trajanja (približno 6–9 mil. godina) stijene te jedinice bile su izložene pradavnom okršavanju, a u dubljim dijelovima tako nastaloga reljefa taložen je ishodišni materijal za postanak boksita. Jedno od najvećih ležišta jurskih boksita nalazi se sjeverno od Rovinja, a manjih ležišta ima i u okolici Rovinjskoga Sela, Gradine te između Vrsara i Funtane.

Druga taložna cjelina (jedinica II) sadržava naslage raspona od najmlađe jure (mlađi titon, prije nešto manje od 150 mil. godina) do mlađega dijela donje krede (mlađega apta, prije približno 115 mil. godina). Nakon postupnoga preplavljivanja dotadašnjega kopna nastale su prostrane plimne ravnice i zaštićeni plićaci, na kojima su ciklički taloženi muljeviti vapnenci, od davnina eksploatirani kao izvrstan arhitektonsko-građevni kamen poznat pod nazivom Kirmenjak. O izvanredno plitkim morskim taložnim okolišima svjedoče mnogobrojne pojave pukotina isušivanja, rijetki otisci tragova stopala dinosaura na gornjim slojnim površinama, te odlično očuvani stijenski zapisi u ranodijagenetskim dolomitima koji slijede iznad njih, a već pripadaju najstarijoj kredi (berijas, prije nešto više od 140mil. godina). Najljepši izdanci takvih dolomita u starom kamenolomu Fantazija kraj Rovinja proglašeni su geološkom prirodnom baštinom. Izrazito plitkomorski taložni uvjeti nastavljaju se i tijekom neokoma, tj. mlađega dijela starije krede (koji uključuje berijas, valendis i otriv) i barema (prije približno 120mil. godina). Tako su osim mnogobrojnih proslojaka stromatolita (okamenjenih ostataka cijanobakterijskih nakupina) zabilježeni i tragovi isušivanja, kratkotrajnih izronjavanja iznad razine oseke, a osim više razina s pojavama tragova stopala dinosaura pronađene su i vrlo lijepe pojave drevnih slatkovodnih priobalnih sedimenata s kostima dinosaura (uvala Kolone kraj Bala). Pred kraj druge taložne cjeline promijenjeni su taložni uvjeti te su dotadašnji izrazito plitkomorski zamijenjeni nešto dubljim, lagunskim okolišima u kojima su taložene velike količine vapnenačkoga mulja i algalnih gruda. Tako su nastali masivni žućkasti vapnenci poznati kao arhitektonsko-građevni kamen, tzv. istarski žuti, koji se danas eksploatira u kamenolomima Kanfanar i Selina, a nekada se vadio u mnogobrojnim kamenolomima od Lakovića do otoka Sv. Jeronim. Taloženje je u cijelom području Istre prekinuto oko sredine apta (prije približno 115mil. godina), kada je zbog izrazitoga snižavanja morske razine, koje je slabije izraženo i na drugim dijelovima drevne jadranske karbonatne platforme, došlo do okopnjavanja. Kopnena je faza trajala približno do sredine alba, tako da joj je na različitim dijelovima paleoreljefa utvrđeno trajanje od 10 do 13mil. godina, a u stijenama je zabilježena s pojavom do 1m debeloga slijeda krških breča i sivozelenih glina, tj. vrsta pradavnih tala.

Treća taložna cjelina (jedinica III) obuhvaća naslage nastale u rasponu od sredine alba do različitih razdoblja gornje krede. U području sjev. Istre, koje je ranije izdignuto, taloženje je prekinuto potkraj cenomana (prije približno 94mil. godina), a u području današnje juž. Istre i vrha Učke taloženje je kontinuirano nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84mil. godina); stoga su i naslage te taložne cjeline vrlo različite debljine (geološki stupovi A i B). Početak taloženja obilježen je postupnim preplavljivanjem okopnjelih područja, a cijelo je razdoblje mlađega alba obilježeno taloženjem u vrlo plitkim morskim okolišima, o čemu svjedoče pojave pukotina isušivanja, stromatolita, plimnih kanala i tragova dinosaura. Pri kraju alba (prije približno 100mil. godina) istarski je dio jadranske karbonatne platforme u trima ciklusima ispunjen vrlo sitnim pepelom donesenim vjetrom s udaljenih područja u kojima su bili aktivni vulkani. To je bio ishodišni materijal za postanak kvarcnih pijesaka, odnosno kvarcnih dijagenetskih sedimenata (sirovina za staklarsku industriju i izradu plinobetonskih blokova). Potkraj alba sinsedimentacijska tektonska aktivnost dovela je do znatne morfološke promjene na istar. dijelu jadranske karbonatne platforme, što je uvjetovalo različite uvjete i okoliše taloženja. Tako su u sjev. Istri nastali vrlo različiti okoliši, od kontinuirano plitkovodnoga prijelaza u cenoman (područje Savudrije), plitkovodnih vapnenačkih pješčanih prudova (arhitektonsko-građevni kamen u okolici Marušića) do nešto dubljih, razvedenih okoliša u kojima su taloženi organskom tvari i ljušturama školjkaša bogati tamni rudistni vapnenci (arhitektonsko-građevni kamen u okolici Sv. Lucije). Istodobne naslage u području sr. Istre i Ćićarije sadržavaju i pojave natplimnih ranodijagenetskih dolomita, koji su naknadnim tektogeno-dijagenetskim procesima pretvoreni u razmjerno debeli sloj kasnodijagenetskih dolomita i tektogeno-dijagenetskih breča. U juž. Istri najstarije cenomanske naslage slijede na tektonski poremećenim vapnencima iz alba, a zastupljene su naslagama nastalim djelovanjem oluja u dubljim okolišima te debelim slijedom klinoformnih vapnenaca gotovo isključivo izgrađenih od sitnijega ili krupnijega kršja i cijelih ljuštura rudistnih i hondrodontnih školjkaša. Takvi masivni vapnenci od davnina su poznati arhitektonsko-građevni kamen, od kakvoga je npr. izgrađena i pulska Arena, a najpoznatiji je kamenolom Vinkuran. Mlađi dio cenomana na cijelom području Istre obilježen je ujednačivanjem plitkomorskih taložnih okoliša, uključujući i pojave tragova dinosaura na otoku Fenoliga. Potkraj cenomana (prije približno 94mil. godina) sjev. dio današnje Istre, tj. područje od Savudrije do Buzeta te sjev. dio Ćićarije, tektonikom se izdiže i postaje dugotrajno kopno izloženo pradavnom okršavanju uz taloženje izvorišnoga materijala za postanak piritnih boksita (u dolini Mirne u okolici Sovinjaka nalaze se mnogi stari rudnici, među kojima i Minjera, najstariji rudnik boksita na svijetu). Nasuprot tomu, potpuno je drugačija situacija bila u područjima juž. dijela Ćićarije i juž. Istre, gdje je kao i na pretežitom dijelu jadranske karbonatne platforme zabilježeno i globalno dizanje razine svjetskih mora, pa su okoliši znatno produbljeni, o čemu svjedoče mnogobrojni organizmi otvorenih i dubljih mora: planktonske foraminifere, bodljikaši i školjkaši te glavonošci iz skupine amonita. Tijekom starijega turona (prije približno 93mil. godina) međudjelovanjem globalnoga snižavanja morske razine i pretaloživanja velike količine sitnorazdrobljenoga vapnenačkoga materijala iz susjednih plićih područja zapunjava se i zaravnava taložni prostor i uspostavlja tipični plitkomorski taložni sustav. Tako su u okolišima zaštićenih plićaka taloženi muljeviti vapnenci s promjenljivim udjelom kršja i kolonija rudistnih školjkaša očuvanih u primarnom položaju rasta. U području juž. Ćićarije takvi su uvjeti vladali sve do okopnjavanja na početku konijaka (prije približno 88mil. godina), dok je u južnoj Istri i na području današnje Učke taloženje nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84mil. godina) uz još jedan utjecaj produbljivanja i komunikacije s otvorenim morem. Kopnena faza utvrđena između krednih i paleogenskih naslaga Istre bila je vrlo dugotrajna i od mjesta do mjesta vrlo različita trajanja, budući da su eocenski vapnenci prije približno 54mil. godina taloženi na različitim stratigrafskim jedinicama krede. Najmanji stratigrafski hijatus, tj. praznina (razdoblje koje nije zabilježeno u stjenskome zapisu jer nije bilo taloženja tijekom kopnene faze), utvrđen je u juž. Istri, gdje iznosi približno 30mil. godina, a nešto je dugotrajniji bio na sjev. dijelu Ćićarije i u području Savudrija–Buzet (oko 40mil. godina). U novije su doba u zap. dijelu Istre između Rovinja i Poreča pronađene i manje pojave eocenskih vapnenaca na naslagama donje krede, koje svjedoče o tom da je kopnena faza u tome dijelu Istre trajala znatno duže (čak i do 80mil. godina). Upravo je to jedan od ključnih dokaza da je zap. dio Istre bio u to doba izdignut, tvoreći prostrani otok na kojem su tijekom dugoga razdoblja krede prebivali dinosauri (za koje je uz velike količine hrane bilo potrebno i obilje slatke vode).

Četvrta taložna cjelina (jedinica IV) sadržava naslage paleogenske starosti, čije je taloženje započelo postupnim preplavljivanjem tektonski deformiranoga, tijekom dugotrajne kopnene faze okršenoga i reljefno raznolikoga kopna. Podizanje morske razine bilo je uzrokom istodobnog izdizanja velikih nakupina podzemne slatke vode, tako da su najniži dijelovi reljefa postupno pretvarani u močvare, u kojima je između karbonatnih sedimenata taložen i izvorišni materijal za debele naslage ugljena (rudnici u području Labina). Daljim porastom morske razine postupno je preplavljen sve veći dio dotadašnjega kopna te se ponovno uspostavljaju plitkomorski okoliši taloženja na sve većem prostoru, u kojima se talože velike količine sitnih ljušturica različitih jednostaničnih organizama iz skupine foraminifera (miliolida, alveolina, numulita, diskociklina i dr.), po čemu se i slijed takvih naslaga naziva foraminiferski vapnenci. Istodobnim tektonskim deformacijama cjelokupnoga područja nekadašnje jadranske karbonatne platforme zbog sažimanja prostora povezanoga s regionalnim događajima u Alpama i Karpatima stvaraju se duboka korita obilježena taloženjem klastičnih naslaga. Te naslage poznate pod nazivom fliš obuhvaćaju u najnižem dijelu lapore (smjesu najsitnijih čestica kalcita i gline), a zatim ritmičku izmjenu takvih autohtonih bazenskih naslaga i ugl. tankih proslojaka pretežito vapnenačkih pješčenjaka, čiji materijal potječe od pretaloživanja velike količine ljušturica foraminifera iz susjednih rubnih plitkomorskih okoliša trošenja, a dijelom i od trošenja starijih (pretežito gornjokrednih) tektonski izdignutih naslaga. U mlađem dijelu fliša pješčenjaci sadržavaju i veći udio nekarbonatnih, siliciklastičnih zrna. Jedno od takvih korita, poznato kao pazinski flišni bazen, dobro je očuvano u području od doline Mirne preko Pazina i Lupoglava do okolice Labina. Posebna su odlika flišne sedimentacije u tome koritu pojedinačni vrlo debeli slojevi vapnenačkih breča i pješčenjaka, na kojima je zbog izuzetne otpornosti na eroziju izgrađena većina naselja u tome području (npr. Hum, Buzet, Motovun, Boljun i dr.). Nakon taloženja fliša kao najmlađih paleogenskih naslaga prije približno 35 mil. godina, cijelo je područje današnje Istre okopnjelo. Tijekom tako dugoga kopnenoga razdoblja sve četiri velike taložne cjeline izložene su površinskome trošenju, okršavanju i eroziji, a dijelom su prekrivene najmlađim sedimentima – crvenicom, eolskim materijalom (lesom ili praporom), kvartarnim brečama i močvarnim sedimentima. Tektonska aktivnost na istar. dijelu jadranske karbonatne platforme može se podijeliti u nekoliko aktivnih i po geometriji struktura prepoznatljivih razdoblja. Najstarije je razdoblje vezano uz kredu (izrazitije mlađu kredu, razdoblje prije približno 99–65mil. godina), kada se jadranska karbonatna platforma zbog djelovanja geodinamskih sila kreće u smjeru zapad–sjeverozapad. Zbog otpora takvom kretanju nastale strukture poprimaju pravac pružanja sjever-sjeveroistok–jug-jugozapad, a najvažnija je takva struktura zapadnoistar. antiklinala. Mlađe tektonski aktivno razdoblje (paleocen–mlađi miocen, prije približno 65–10mil. godina) vrlo je važno za područje jadranske karbonatne platforme, jer je dovelo do izdizanja Dinarida. Smjer kretanja platforme u to je doba zakrenut i pritisci djeluju po pravcu sjeveroistok–jugozapad. Tako nastaju »dinarske« strukture pružanja sjeverozapad–jugoistok (ljuskave strukture Ćićarije, navlaka Učke i pazinski bazen). – Potkraj miocena započinje neotektonsko razdoblje, koje traje i danas. Njegovo su najvažnije obilježje deformacije čija je geometrija prepoznatljiva po pružanju struktura istok–zapad, što je posljedica regionalne kompresije na pravac sjever–jug.

http://www.geologija.hr/