Fučić, Branko, povjesničar umjetnosti, konzervator, istraživač glagoljice i zidnoga slikarstva (Dubašnica na Krku, 8.IX.1920. – Rijeka, 31.I.1999.).

Diplomirao je 1944. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti s klasičnom arheologijom, nacionalnu povijest i talijanski jezik. Doktorirao je 1965. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani tezom o srednjovjekovnom zidnom slikarstvu Istre.

Od lipnja 1945. radio je u Konzervatorskom zavodu, koji ga je uputio u Istru, gdje je 1945.–47. obilazio, bilježio, popisivao i snimao povijesne, kulturne i umjetničke spomenike, arhive i muzejske zbirke.

Sustavno je proučavao glagoljske spomenike, te je bio jedan od autora izložbe Svjedočanstva o slavenstvu Istre s katalogom Dokumenti o kulturi i nacionalnoj svijesti Slavena u Istri, što je 1946. priređena u Pazinu u povodu dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje između Jugoslavije i Italije.

Od 1949. radio je u različitim institutima Jugoslavenske akademije u Zagrebu i Rijeci kao asistent, znanstveni suradnik i znanstveni savjetnik.

Sustavno je istraživao i istarsko srednjovjekovno zidno slikarstvo. Otkrio je mnogobrojne oslikane crkvice u kojima su zidne slike bile premazane vapnom (Hum, Draguć, Boljun i dr.), a u svojim je istraživanjima stapao proučavanje likovnosti zidnih slika s arhitekturom crkve i kulturnopovijesnim značajkama okolnoga krajolika, arhivskim podatcima koje je crpio iz župnih ureda i arhiva, te vrsnim poznavanjem liturgije i biblijske ikonografije. O zidnom slikarstvu napisao je niz monografija: Istarske freske (1963.), Vincent iz Kastva (1992.), Majstor Albert iz Konstanza (postumno, 2000.) i stotinjak radova u znanstvenim i stručnim časopisima.

Proučavanje glagoljske epigrafije proširio je na cijelo područje njezina prostiranja, ali najviše se bavio transkripcijom i tumačenjem glagoljskih grafita uparanih u oslikane zidove crkvica u Istri. Tako je otkrio više stotina kratkih glagoljskih zabilježbi, koje je s drugim natpisima objavio u monografiji Glagoljski natpisi (1982.). Tu je objavio više od 500 natpisa s područja Istre i Kvarnera, Slovenije, Gorskoga kotara i Banovine, Like i sjeverne Dalmacije. Posebno je istraživao Bašćansku ploču i crkvu sv. Lucije, u kojoj se nalazila. Osim toga, objavio je više od stotinu tekstova o hrvatskom glagoljaštvu u mnogim znanstvenim i stručnim publikacijama.

Osim malih kulturnopovijesnih monografija spomeničkih područja i pojedinih spomenika (Sv. Marija od Lakuća, 1987.; Apsyrtides, kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja, 1990.; Sv. Vid katedrala, 1994.; Gaštronomija grišnoga fra Karla s Dubašnice, 1996.; Vid Omišljanin, 1996.), pisao je kratke crtice o spomeničkoj baštini Istre i Kvarnera, koje je 1992.–94. objavljivao Hrvatski radio iz Rijeke i Zagreba. Poslije su objavljivane u Novom listu, a zatim skupljene u knjigu (Terra incognita, 1997.). Druga knjiga kulturnopovijesnih crtica objavljena je postumno (Fraške, 1999.).

U mladosti je pisao i pjesme, a stil mu je i u pisanju tekstova o stručnim zanimljivostima bio vrlo istančan.

Član suradnik JAZU bio je od 1975., izvanredni član od 1983., a redovitim članom HAZU postao je 1991.

Slike