Prvi svjetski rat, vojni sukob 1914.–18. između dvaju saveza velesila: Trojnog saveza ili Centralnih sila (Njemačka, Austro-Ugarska i do 1915. Italija) i Trojnog sporazuma ili Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija).

Kao neposredan povod za početak rata poslužio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda (Habsburgovci) u Sarajevu 28.VI.1914. Mjesec dana nakon toga, 28.VII., Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, a odmah su se umiješale ostale članice dvaju saveza. Širenjem borbi na kolonijalne posjede, osobito ulaskom u rat Japana, Turske i SAD-a, rat poprima svjetske razmjere.

Na sudbinu Istre u I. svjetskom ratu utjecalo je suparništvo Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Italije za prevlast na području Južnog Tirola, Koruške, Furlanije, Trsta, Istre i Dalmacije. Italija je osvajanje tih austrougarskih pokrajina smatrala svojim glavnim ratnim ciljem. Zbog toga je, iako je pred početak rata bila dio Centralnih sila i saveznica Austro-Ugarske, nakon njegova izbijanja proglasila neutralnost. S Antantom je 26.IV.1915. potpisala Londonski ugovor, 4.V. otkazala ugovor o savezu s Austro-Ugarskom i 24.V. ušla u rat na strani Antante. Tada na rijeci Soči i u Tirolu nastaje fronta na kojoj su se kao austrougarski vojnici borili mnogobrojni Istrani. Do listopada 1917. na Soči je vođeno 12 bitaka, a krajem 1917. fronta je pomaknuta zapadno na rijeku Piave.

Istra je bila pošteđena većih ratnih operacija. Izuzetak su bile dvije pomorske katastrofe, svaka s više stotina žrtava. Dva tjedna nakon izbijanja rata (13.VIII.1914.) potopljen je uz istarsku obalu austrougarski putnički parobrod Baron Gautsch, a dva dana prije potpisivanja primirja između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske (1.XI.1918.) potopljen je u puljskoj luci austrougarski admiralski brod Viribus Unitis, tada u sastavu flote Države Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ulazak Italije u rat protiv Austro-Ugarske osobito se odrazio na stanje u Puli, koja je kao austrougarska ratna luka bila mogući cilj talijanskih napada, pa je grad s okolicom proglašen ratnom zonom. Svi nesposobni za vojsku morali su se iseliti. Tada je iz južne Istre (južno od crte Rovinj – Kanfanar – Labin) oko 50.000 ljudi premješteno u Češku, Slovačku, Austriju i Mađarsku. Smješteni su na poljoprivrednim imanjima domaćih veleposjednika ili u posebnim logorima za prognanike (K. u. K. Barackenlager) u Beču, Gmündu, Möllersdorfu, Leibnizu (Wagna), Lebringu, Steinklamu i drugdje. Velik dio evakuiranih Istrana umro je putem ili u logorima, a posljednja skupina onih koji su uspjeli preživjeti vratila se u Istru sredinom 1918. Stradanje tih ljudi najveća je tragedija Istre u I. svjetskom ratu.

Izbijanjem rata politički je život u Istri gotovo u potpunosti zamro. Neki od vodećih ljudi hrvatskog narodnog preporoda postali su žrtve progona austrijskih vlasti. Zatvoreni su Luka Kirac, Šime Červar, Đuro (Gjuro) Červar, Ivo Orlić, Antun Antončić, Rikard Katalinić Jeretov i dr. Austrijske su vlasti progonile i Talijane koji su širili iredentističke ideje i zalagali se za rušenje Monarhije. Pokrajinski sabor u Poreču tijekom rata nije sazivan, a neki su istarski političari težište svojega rada prenijeli u inozemstvo. Cilj im je bio obraniti Istru i Slovensko primorje od osvajačkih težnji Italije. Tako je u ime Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri u inozemstvo otišao Dinko Trinajstić, a u ime Političkog društva Edinost Gustav Gregorin. Kada je konstituiran Jugoslavenski odbor u njega su ušli D. Trinajstić, Milan Marjanović i Ante Mandić. I istarski zastupnici u Carevinskom vijeću bili su tada izvan Istre: Matko Mandić u Trstu, a Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja u Zagrebu.

Kada je obnovljen politički život u državi, Spinčić i Laginja sudjelovali su u osnivanju Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeću, a Laginja mu je bio i potpredsjednik. Klub je 30.V.1917. donio tzv. Svibanjsku deklaraciju, kojom se tražilo ujedinjenje svih zemalja Monarhije, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u samostalno državno tijelo u sklopu Monarhije.

Odlaskom iz Istre dotadašnjih hrvatskih političkih vođa u političkom i javnom životu nastaje praznina koju nastoje popuniti novi ljudi. Tako je u Puli počela djelovati skupina mladih intelektualaca okupljenih oko Hrvatskog lista. U toj su se skupini isticali Mijo Mirković, Mirko Vratović, Mario Krmpotić i Lovro Škaljer. Zahvaljujući njima Pula će pred kraj I. svjetskog rata postati središte političkog života istarskih Hrvata.

Osim političkoga, rat je zaustavio i kulturni život u Istri. Prestaju izlaziti Pučki prijatelj, Mladi Hrvat i još neke tiskovine. Ipak su, nakon raspuštanja pokrajinskog sabora i vlade, otvarane hrvatske i slovenske škole, što izgradnjom novih, a što pretvaranjem škola Družbe sv. Ćirila i Metoda u javne, pokrajinske škole. Što je rat dulje trajao, sve su izraženiji postajali neimaština, glad i nezadovoljstvo. Nevolje je povećala velika suša 1917., koja je uništila ljetinu, pa je Istrom harala glad. Na glad se nadovezala velika epidemija španjolske groznice u ljeto i jesen 1918., koja je prouzročila mnogobrojne žrtve. Nezadovoljstvo općim prilikama bilo je osobito izraženo u redovima puljskog radništva, koje je u siječnju 1918. stupilo u generalni štrajk.

Pred sam kraj rata, u danima raspadanja Austro-Ugarske, došlo je do pokušaja ujedinjenja Istre s Hrvatskom u novoj Državi SHS (Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba). No, ta je vlast bila kratkotrajna jer je već 5.XI., dva dana nakon primirja potpisanog u Padovi između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske, talijanska vojska ušla u Pulu, a sljedećih dana i u ostala istarska mjesta. Pod izlikom da je saveznička sila, provela je okupaciju Istre (Saint-germainski ugovor).

Prvi svjetski rat, zvan i Veliki rat, završio je kapitulacijom njemačke vojske potpisanom 11.XI.1918. u željezničkom vagonu u šumi kraj francuskog grada Compiègnea.

http://www.firstworldwar.com/