Poslovice
Poslovice, usmenoknjiževni oblik koji se definira kao kratak i sažet zaokruženi sud nastao iskustvom (T. Čubelić), precizna, slikovita izreka koja uopćava i tipizira životne pojave (J. Kekez), općepoznata, ustaljena rečenica koja jezgrovito predočava neko životno iskustvo (Dundes, Mieder). Istražuju ih književni povjesničari i teoretičari, jezikoslovci, folkloristi, etnolozi.
U proučavanju njihova podrijetla sukobljavaju se poligenetski i komparativni monogenetski pristup. Postoji skupina međunarodnih poslovica, i njima se mogu pronaći uglavnom semantički ekvivalenti koji bi mogli upućivati na izvore, a ti su biblijski, antički i srednjovjekovni. U Istri su neke poslovice iz takva zajedničkoga fonda podudarne i značenjem i leksemima (Ko gre po manje, gre po dalje; Chi va pian, va san; Ko nima glave, ima noge), te ih ima istovjetnih na različitim jezicima (Brek, ki laje, ne uji; Cane che abbaia, non morde). Postoje i poslovice s konkretnim zemljišnim ili povijesnim podatcima (Ni za Ćića barka; Cicio no xe per barca), koji također ne isključuju semantičke ekvivalente. Stariji skupljači poslovica uglavnom su ih objavljivali abecednim redom, odnosno tematskim, a u novije se doba one tipologiziraju u semantička polja: povijesna, sociološka (Ki nima tovara, je sam tovar), etnološka, filozofska (Chi magna solo, crepa solo), psihološka (Da bi pametan jima, ča munjen pensa, vero dobro bi sta) i dr. Prema tematskoj podjeli česte su poslovice koje govore o materijalnom stanju, blagdanima, koje tematiziraju odnose između muškarca i žene, i to češće na štetu žena (Dugi lasi, kratka pamet, ali i Žena drži tri kantune od hiže), one o prehrani (Un goto de bon vin fa coràio e fa morbin). Posebno su česte mudre izreke o vremenu i meteorološkom kalendaru (Rosso di sera bel tempo si spera, rosso di mattina, pioggia s’avvicina; Crlena zora, mokra gora; Sveti Toma, goni prasca doma; Avril u kiši, maj miriši). Poslovice se zbog kratkoće oblika uvelike koriste izražajnim sredstvima metafore i antiteze, rime, asonance i aliteracije, pučke etimologije (Pitavca nisu nikad obisili, a uzimavca su; Bolje z jenon sramoton doma nego s tri po svitu). U Istri su ih zapisivali Stjepan Žiža, Elio Predonzani, Just Ivetac, Drago Orlić i dr.
Audio
Tić i perje.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar