Etnografski muzej Istre – Museo etnografico dell'Istria (EMI–MEI), matični etnografski muzej Istre sa sjedištem u Pazinu.

Godine 1955. osniva se Narodni muzej Pazina (od 1956. Muzej grada Pazina), a 1957. formira se etnografska zbirka iz koje će 1962. nastati Etnografski muzej Istre. Svi nabrojani muzeji nalazili su se u različitim vremenskim razdobljima u Pazinskom kaštelu, gdje EMI djeluje i danas.

Od 1980. EMI postaje jednom od poslovnih jedinica Centra za kulturu i obrazovanje Pazin. U tom su razdoblju u Muzeju radile kustosice Lidija Zrnić i Mira Francetić. Osim stalnoga postava etnografije Istre, uobličenog ponovno 1985., imao je i izložbu zavičajne povijesti (prapovijest i rano srednjovjekovlje) te zbirku zvona istarskih crkava. U njegovu sastavu djelovale su i stalne muzejske izložbe Vladimira Gortana u Bermu, Jurja Dobrile u Ježenju te stalni etnografski postavi u Bujama i Mošćenicama. U Motovunu je postojala Likovna galerija pod njegovim okriljem.

Od 1997. EMI je samostalna muzejska ustanova, osnivač koje je Istarska županija. Sadrži isključivo etnografske zbirke, a ostale su zbirke bile temeljem za osnivanje Muzeja grada Pazina, koji također djeluje u Pazinskom kaštelu.

EMI svoju djelatnost obavlja sakupljanjem, čuvanjem i istraživanjem civilizacijskih i kulturnih dobara, preventivnom i trajnom zaštitom muzejske građe i dokumentacije, njihovim neposrednim i posrednim predstavljanjem javnosti putem stalnih i povremenih izložbi, objavljivanjem podataka i spoznaja o muzejskoj građi putem stručnih, znanstvenih i drugih obavijesnih sredstava. Specifičnost etnografskih muzeja je odlazak na terene te prikupljanje građe, kako materijalne (različiti predmeti), tako i nematerijalne (poput pjevanja, sviranja, vještina i znanja, lokalnih govora, vjerovanja i sl.), u interakciji s kazivačima. Kulturni pluralizam Istre od samih je početaka predstavljen i vrednovan kao jedan od specifičnosti istarske realnosti te se takvom konceptu pridaje pažnja kroz etnološka istraživanja i muzeološke spoznaje institucije. EMI djeluje kao referentno mjesto za njegovanje, interpretaciju i prezentaciju tradicijske kulture Poluotoka.

Danas u sklopu EMI-ja djeluje i Centar za nematerijalnu kulturu Istre/Centro per la cultura immateriale dell'Istria (CENKI), smješten u središtu Pićna, u zgradi poznatoj kao dio Barunove palače. Osnovan je 2011. s osnovnim ciljem uočavanja, bilježenja, sakupljanja i interpretiranja nematerijalne kulture Istre, odnosno njegovanja žive, još postojeće prakse. Nematerijalna kultura je uvijek u procesu promjene, ona ne miruje. U svoje strukture kroz vrijeme i nove sudionike ugrađuje individualne interpretacije svakodnevice i upravo je iz tog razloga kolaborativni pristup sa zajednicom, skupinama i pojedincima jedan od najvažnijih segmenata rada Centra. Centar njeguje elemente kulture koja propisuje UNESCO-ova konvencija za očuvanje i zaštitu nematerijalne kulturne baštine, a to su usmena književnost, govori, glazba, ples, kazalište, običaji, rituali, proslave te tradicijska znanja i vještine. Osim navedenog, svoje ciljeve ostvaruje i kroz istraživačku, arhivsku i dokumentacijsku, savjetodavnu i edukacijsku djelatnost.

Osnivanje CENKI-ja rezultat je usvajanja dokumenata Istarske kulturne strategije Istarske županije, odnosno uvrštavanja 2009. dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja na UNESCO-vu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

CENKI je i prostor za ugošćavanja i druženja onih koji su radili izložbe, onih koji su svirali i pjevali i plesali, onih koji su glumili. CENKI je davao priliku onima ki nimeju etikete, ki nisu firmani, pa je tako njegovao feštu od mladega vina „Martin bez etikete“ gdje su se predstavljali vinari koji proizvode vino za sebe i prijatelje. U CENKI-ju se može zaigrati briškulu i trešete ili moru đaponeze. Moglo se povremeno pojesti i dobar pažul ki je skuha Šilvano, poslušati razne priče, ali i ozbiljna predavanja. Djeca su jedan mali dio svojih ljetnih raspusta mogla provesti u Centru.

EMI organizira i pedagoške programe i akcije za sve uzraste kroz brojne radionice, prezentacije, stručna vođenja, predavanja, kvizove i sl. na temu tradicijske kulture Istre.

Osnovna struktura EMI-ja temeljena je na zbirkama i sekundarnoj dokumentaciji. Zbirke koje su predstavljale prvi muzejski fundus bile su podijeljene prema materijalu: odjeća, drvodjelstvo i obrada materijala te lončarstvo. Danas je koncepcija obrade zbirki drugačija i proširenija u skladu s novim stremljenjima u muzeologiji i etnografiji. Kustosi muzeja duže i skrbe sljedeće zbirke: Arhitektura i oprema kuće; Gospodarstvo; Proizvodnja tekstila, odjeće i obuće, odijevanje i osobni predmeti; Društvena i duhovna kultura; Razglednice, čestitke i pisma; Likovna zbirka; Suveniri, suvremena interpretacija i tradicijske kulture; Migracije; Ostavštine i Fotografije.

Posebna vrsta građe koja se čuva i pohranjuje u muzeju je i sekundarna dokumentacija. To su propratni i dopunski fondovi, a ova vrsta dokumentacije u muzeju je, neovisno o nazivu sekundarna, izuzetno važna. Iz njezinih se predmeta može iščitati i protumačiti različiti kontekst otkupa građe, razlozi odlazaka na teren, ali i sam način života muzeja kao vrlo živog organizma koji je i sam u neprestanoj mijeni. Primarna dokumentacija koja se odnosi na sve muzejske zbirke usko je povezana sa sekundarnom dokumentacijom, a i najbrojnija je: ima više inventarnih brojeva od svih muzejskih zbirki zajedno. Sekundarnu dokumentaciju čine: fototeka, knjiga negativa, digitalni i magnetski zapisi, videoteka, fonoteka, hemeroteka, izložbe, posebna događanja, pedagoška djelatnost, izdavačka djelatnost, medijateka, evidencija terenskih istraživanja…

EMI razvija dinamičnu djelatnost na temu etnografije, etnologije i folkloristike. Naglasak je na istraživanjima kulture Istre i susjednih područja, iz kojih proizlaze mnogi projekti i izložbe, zahvaljujući dugogodišnjoj ravnateljici Lidiji Nikočević. Slijedeći novije etnološke i antropološke smjernice, analitički i problemski tematizira povijesne i suvremene teme iz istarske svakodnevice, pa su tako nastale autorske izložbe radnika i radnica muzeja postavljene u Kaštelu: Od ordenja do simbola identiteta (2000.), o uporabi simbola iz ruralne tradicijske kulture kao suvenira u kontekstu recentne kulturne identifikacije; Istra – različiti pogledi (2001.–02.), u suradnji s austrijskim etnolozima; Tkalci u Istri (2004.), projekt o odjeći i tkanju u Istri; Valiže & Deštini: Istra izvan Istre (2009.), MEMOBOX: Prvih 50 godina Etnografskog muzeja Istre (2012.); Postolari bez cipela (2013.); Pčelarstvo - tihi zanat (2014.); Tržnica - trbuh grada (2015.); Osama(e) – Naselja do tri stanovnika u Istri (2016.); Niz dlaku – o kulturološkom aspektu dlaka (2018.); Antun Božac – prikaz Istre između rukotvorstva i umjetnosti (2019.); Čega se bojiš? – Strah u našoj svakodnevici (2019.); U pokretu, o putujućim trgovcima kroz i u Istri (2020.); Fragmenti obiteljskog gospodarstva Istre (2021.); Identity on the line – Ugroženi identiteti (2022.); Tolerancija (2022.); Ovo nije predmet; umjetničko-antropološka izložba o sakupljačkim strastima (2022.); Nije sve tako ružičasto – Žene i rad u Istri (2022.).

Zamjetan je i broj gostujućih izložbi u Kaštelu: Turistička integracija tradicionalne obrade vune u Transilvaniji (2005.); Magične čini (2006.); Voda – plavo zlato (2006.); Sjediti na zelenom zlatu – stolice iz Finske (2006.); Godci god'jo prav na glas (2007.); Frank Gaudlitz – Casa Mare (2012.); Dječje igračke iz hrvatske baštine (2014.)…

Neke su autorske izložbe realizirane izvan Kaštela u drugim dijelovima Istre: Iz etnološkog rakursa (Bale, 2009.); Život s rudnikom (Raša, 2012.); Srebrna nit od Kosova do Istre (Rovinj, Poreč, Priština (2014.-15.), Sjećanja izvezena u Balama (Bale, 2018.).

U CENKI-ju u Pićnu organizirane su izložbe: Češljarstvo – od roga boškarina do češljanja i frizure (2015.); S kampanje na polje znanja (2016.); Tradicijska znanja i umijeća: Nematerijalna kultura Istre na nacionalnoj i UNESCO listama (2019.); Vidi Grod! Obiteljska fotografija stanovnika Pićna (2022.).

EMI je izdavač i suizdavač knjiga i mnogobrojnih kataloga zbirki i izložba. Organizator je manifestacija poput Etnofilm, Pazi što jedeš, Martin bez etikete.

U Kaštelu se može razgledati stalni postav koji tematizira Istru kroz 11 cjelina iz različitih dijelova Istre i iz različitih vremenskih perioda: vinara iz Momjana, ribara iz Fažane, dijete iz Motovuna, lončaricu iz Raklja, Ćićku, tkalca iz Brinjani (Kringe), težaka iz Žminjšćine, rudara s Labinšćine, Vodnjanku koja se udaje, iseljenika i lik turističkog djelatnika, odnosno presjek turizma u Istri od elitnog turizma na Brijunima/Brionima, preko masovnog turizma zapadne obale do agroturizma i seljačkih domaćinstava. Stalni postav završava Ligom za borbu protiv turizma i Francijem Blaškovićem. Tu su i stari dijelovi postava koji tematiziraju bačvara, stolara, kolara i kovača.

Muzejom su upravljali u različitim političkim i ekonomskim okolnostima i utjecajima spajanja i odvajanja kulturnih ustanova direktori/ce, voditelji/ce i ravnateljice Ljubomir Petrović (1961.); Radmila Pavićević-Popović (1964.-72.); Zvonimir Juričić (1973.-74.); Josip Milićević (1974.-76.), Marija Ivetić (1976.-96.), L. Nikočević(1997.-2021.) i Ivona Orlić (od 2021.).

http://www.emi.hr/

Slike