Picugi, arheološko nalazište na trima brežuljcima u nizu (nadmorske visine 112 m, 119 m i 110 m), oko 5 km jugoistočno od Poreča.

To su gradinska naselja (Picugi I.–III.) s pripadajućim željeznodobnim žarnim nekropolama. Numeraciju naselja i pripadajućih nekropola odredio je Andrea Amoroso.

Na svakom se od brežuljaka nalazi gradinsko naselje zaštićeno s po tri koncentrična bedema, a pretpostavlja se da je postojao i četvrti bedem, koji je povezivao Picuge u cjelinu. Prema slučajnim nalazima drži se da su gradine bile posjećivane ili nastanjene od kasnoga srednjeg neolitika do rimskoga doba. Važne su prije svega zbog željeznodobnih žarnih nekropola, koje su djelomično istražene na južnom podnožju Picuga I. i II., a spominju se pojedinačni nalazi u podnožju Picuga III.

Amoroso je 1883.–89. iskopao više od 500 grobova. Na istim je nalazištima 1904., 1909. i 1913. Carlo de Marchesetti iskopao oko 250 grobova. Manje iskope vodio je Giovanni de Vergottini na svojem zemljištu, a nalaze je 1886. i 1887. poklonio porečkome muzeju.

U grobovima su uz tipične keramičke žare trbušastih oblika, često urešenih geometrijskim motivima, također vrijedni nalazi uvezenih vaza venetskoga, daunijskog i etruščanskoga podrijetla, brončane posude (situle, kotlići), kacige, ručke lepeza i različiti oblici nakita. Prema nalazima koji se čuvaju u Trstu (Civici Musei di Storia ed Arte), Zavičajnome muzeju Poreštine u Poreču i Arheološkome muzeju Istre u Puli drži se da nekropole pripadaju razdoblju XI.–II./I. st. pr. Kr.