De Franceschi, tal. obitelj (rodovi) naseljena u Gologorici, hrv. sredini s glagoljaškom tradicijom, gdje je zapaženo djelovala XVII–XIX.st. Prema istraživanjima Camilla De Franceschija, predci gologoričkih rodova potječu iz Karnije, od tzv. gismanija, ministerijala akvilejskoga patrijarha, sitnih feudalaca korisnika ministerijalnoga lena i vlasnika kaštela.

De Franceschijevi su posjedovali kaštel Agrons kraj rječice Degano, u juž. dijelu doline Gorto, u Karniji. Listine iz 1467. i 1471. svjedoče o investituri koju je Leonardus Francisci dobio od namjesnika Furlanije uz obvezu obavljanja vojne službe. U ispravi iz 1502. spominje se ser Leonardus Christoforus Francisci quondam Johannis gismanus de Carnia, dok arhivska vrela potkraj prve pol. XVI.st. bilježe nekoga de Franciscusa u selu Mioneu, ponad Ovara, nedaleko od kaštela Agronsa. Camillo De F. pretpostavlja da je to ona karnijsko-furlanska grana roda De F. koja se naselila u Gologorici, vjerojatno u nekom selidbenom valu. Rodovi De F. postigli su veći imetak i društveni položaj od ostalih karnijskih (krnjelskih) doseljenika jer se nisu ograničili na obrtništvo i trgovinu, već su širili zemljišni posjed i bavili se ratarstvom i stočarstvom. Tako su postali ne samo gospodarski moćni nego i kulturno ugledni u gologoričkoj seoskoj sredini gdje su, sudjelujući u javnom, gosp., društv. i vjerskom životu, širili tal. utjecaj. Već prvih godina XVIII.st. najsnažnija grana posjeduje veliku kamenu kuću u središtu sela, poznatu kao Casa De Franceschi. Nije moguće sasvim rekonstruirati genealoška stabla pojedinih rodova obitelji. Prvi spomen prezimena (mistro Zuanne de F.) potječe iz 1661., da bi u XVIII. i XIX.st. ono postajalo sve češće i obuhvaćalo različite društv. slojeve, zanimanja i dužnosti (ratari, trgovci, tkalci, pravnici, župani, notari, liječnici, odvjetnici i dr.). U studenome 1686. u Gologorici je umro Gian Battista, kojega se u dokumentu župnog arhiva naziva »starim koljenovićem« (vecchio stipite) roda De Franceschi. Vrela iz 1712. spominju Gian Battistu, župana u Gologorici, koji je stao na stranu seljaka u buni protiv nameta feudalčeva namjesnika i zbog toga bio uhićen u pazinskome kaštelu, dok ga nije oslobodio gospodar Gologorice, markiz de Prié. Kada je pol. XVIII.st. Gologorica postala nadarbinom Belgijanca Charlesa Antoinea Biotza, za ubiratelja poreza postavljen je Gian Pietro. Njegov sin Giuseppe postat će (1772), nakon što je Gologorica vraćena pod vlast biskupske menze u Pićnu, novim zakupnikom poreza. Mnogi su u XVIII.st. djelovali izvan Gologorice: Sebastian i njegov sin Gian Battista, javni bilježnici u Buzetu i Karniji; Francesco, doktor medicine padovanskoga sveučilišta, službovao u Motovunu, drugim istar. mjestima i u Karniji; Cosmo Damiano, kirurg, laureat Sveučilišta u Padovi; Filippo, sin Gian Battiste, župnik u Prvišu; Gian Matteo, sin Gian Pietra, župnik u Gologorici, katedralni kanonik u Pićnu i apostolski protonotar; Gian Battista II., Gian Battistin sin iz drugoga braka, činom poručnik, borio se u Sedmogodišnjem ratu, a za stečene zasluge Marija Terezija mu je povjerila nadzor nad obranom kaštela Bribir (1752–71). Povijest obitelji – napose njezinih najistaknutijih članova Carla, Camilla, Giulija, ali i Carlova sina Gian Pietra (1853–84) – postala je dijelom gologoričke povijesti.