Dandolo, jedan od najuglednijih i po obnašanju visokih državnih službi vodećih mletačkih patricijskih rodova.

Mnogobrojni odvjetci roda imali su od XII. st. vrlo zapaženu ulogu u političkom životu istočnojadranske obale.

Dužd Henrik (Enrico, Venecija, oko 1107. – Carigrad, svibanj/lipanj 1205., dužd 1192.–1205.) bio je promicatelj mletačke politike širenja na Istok, zapaženi sudionik IV. križarskoga rata i osvajač Zadra 1202.

Dužd Ivan (Giovanni, ? – Venecija, 2.XI.1289., dužd 1280.–89.) prvi je u mletačkoj povijesti (od 1284.) kovao zlatne dukate (cekine), a za njegova vladanja su se Gradu na Lagunama konačno podvrgnuli Izola (1281.) i Piran (1283.).

Dužd Andrija (Andrea, Venecija, 30.IV.1306. – Venecija, 7.IX.1354., dužd 1343.–54.) jedan je od zatiratelja zadarske protumletačke pobune 1346. Zapažen i kao povjesnik, skupio je u dvije knjige spise iz mletačke povijesti (Liber Albus i Liber Blancus). Autor je dvaju povijesnih spisa: Ljetopisi ili Dandolova kronika (Annales ili Chronicon Danduli) i Kratka povijest (Chronicon breve), u kojima su sadržani i važni podatci za srednjovjekovnu istarsku povijest.

Dužd Franjo (Francesco, oko 1258. – Venecija, 31.X.1339., dužd 1329.–39.) među svojim je mnogobrojnim zapaženim državnim dužnostima prije stjecanja najviše časti obnašao i službu načelnika Kopra i kneza Zadra (1321.).

U razdoblju nakon 1797. u vojno-političkom životu Venecije važnu je ulogu imao Silvestro (Venecija, 29.V.1766. – Venecija, 14.XI.1847.), viceadmiral i jedan od osnivača austrijske ratne flote. Godine 1821. imenovan je vrhovnim zapovjednikom austrijskog brodovlja na području Sredozemlja, a potom i vrhovnim zapovjednikom sveukupne Austrijske ratne mornarice.

Slike