Čepićko polje, isušeno jezero u istočnoj Istri.

Nalazi se u zapadnom i u jugozapadnom dijelu podnožja planinskoga masiva Učke (zapadno od uzvisine Sisol, visoke 835 m), odnosno u južnom dijelu grobničko-boljunskoga laporovitog pobrđa visokog 100 do 300 m. Dno polja je na koti od 24 m nadmorske visine, što je najniži dio vodotoka Boljunšćice (Boljunčica), koja je prirodno ponirala u južnom dijelu udoline nedaleko od naselja Kožljaka.

Dno je polja nagnuto od sjevera prema jugu (40 do 24 m). Kada je Boljunšćica tijekom ledenoga doba doplavljenim nanosom s flišnoga područja začepila prirodni ponor, počele su poplave i polje se pretvaralo u jezero, u kojem se voda zadržavala gotovo preko cijele godine. Površina jezera varirala je od 5,4 do 8,6 km2, ovisno o oborinama i dotoku vode iz slijeva Boljunšćice. Dubina se kretala od 1 do 2,5 m, a pri najvišem vodostaju voda je otjecala u rijeku Rašu. Jezero je bilo obraslo trstikom i šašem te bogato ribama (jegulja, šaran) i ptičjim vrstama (divlja patka, bijela roda, labudi), a bilo je poznato i po malaričnim komarcima koji su prouzročili velik postotak bolesti okolnoga stanovništva.

Kada je 1932. završeno probijanje 4250 m dugoga odvodnoga tunela od najjužnijega ruba polja ili tadanjega jezera prema Plominskom zaljevu (najveća je visina 95 m u Vozilićkoj udolini), jezero se počinje postupno prazniti i s vremenom se pretvara u obradiva polja, što je konačno ostvareno 1970. izgradnjom lučne brane u središnjem dijelu vodotoka Boljunšćice. Meliorativni dio površine Čepićkoga polja, koji se iskorištava u poljoprivredi, iznosi oko 2000 ha, a pretvoren je u obradivo polje sustavom drenažnih kanala i drugim melioracijskim radovima.

Jezero, iznimna vodena pojava na istarskom poluotoku, bilo je zabilježeno na starim topografskim kartama (najstarije su iz 1525. i 1563.) kao Jezero, ali i pod drugim imenima: Kožljačko jezero, Sisolsko jezero, a Johann Weichard Valvasor ga u svom djelu Slava Vojvodine Kranjske (1689.) naziva Čepićkom jezerom (Zepitscher See). Talijanski je naziv lago di Cepich, a službeno je ime jezera između dvaju svjetskih ratova bilo lago d'Arsa.

Nastojanja da se jezero isuši započela su već 1890. i uz mnoge zahvate bila završena tek probojem tunela i izgradnjom lučne brane. Tako dobiveno obradivo tlo koristi se u poljodjelstvu i stočarstvu.

Slike