Labȋn (i Lȁbin, tal. Albona), grad na istočnoj obali Istre (45°6′N; 14°7′E; 320 m nadmorske visine); 5806 stanovnika (2021.); sjedište istoimene lokalne samouprave (grada) i središte Labinšćine.

Sastoji se od starijega naselja, smještenoga na dominantnoj uzvisini, udaljenoj oko 2 km od morske obale, te od novoga dijela, smještenog u podnožju staroga Labina, nastaloga razvojem rudarstva (Podlabin). Na državnoj je prometnici Rijeka – Pula (D 21).

Stanovnik Labina je Labinjȏn, stanovnica Labinjȏnka, a pridjev labȋnski i labinjȏnski.

Prvi tragovi života sežu u prapovijest, kada je na mjestu staroga Labina postojala brončanodobna gradina. U I. tisućljeću pr. Kr. tu žive Liburni. Dolaskom rimske vlasti Labin (Alvona) postaje municipijem s rimskim pravom, a građani su upisani u Claudia tribu (rod Klaudijevaca). Iz toga su doba mnogobrojni nadgrobni spomenici i zavjetni žrtvenici, od kojih je jedan posvećen domaćoj božici Sentoni. Grad je dio provincije Dalmacije te manje administrativne i teritorijalne jedinice Liburnije. Nakon 476. mijenja niz vladara (Istočni Goti, Bizant, Langobardi). Uz VI. i VII.st. zabilježene su prve vijesti o upadima Slavena. Dolaskom franačke vlasti (788.) nastupaju mirnija vremena, intenzivnije se uvodi feudalni sustav, a u istočnoj se Istru organizirano naseljavaju hrvatska plemena. Godine 804. predstavnici Labina prisutni su na Rižanskoj skupštini.

Prema Konstantinu Porfirogenetu, granica hrvatske države sredinom X. st. dopirala je do grada Labina. Na vlast 1208. dolaze akvilejski patrijarsi, a patrijarh Bertrand 1341. potvrđuje gradski statut. Iz njega se saznaje da gradom upravljaju gastald i gradsko vijeće. Godine 1420. dolazi pod vlast Mletačke Republike. Gradom upravljaju podestat, dva suca i gradsko vijeće.

Uz mletačku upravu vezane su prve vijesti o rudarenju. Nakon Venecije na vlasti se izmjenjuju prva austrijska uprava (1797.–1804.) i francuska uprava (1805.–13.), obje prekratke da bi utjecale na razvitak. Druga austrijska uprava (1813.–1918.) bila je uspješnija: Labin i okolica naglo se razvijaju, intenzivira se rudarska proizvodnja, izgrađuju se manja rudarska naselja u okolici (Krapan, Vinež i Štrmac), grade se ceste, škole, bolnice. Dolazi do prvih nezadovoljstava među radnicima, koja su kulminirala prvim štrajkovima rudara.

Talijanska uprava (1918.–43.) dodatno je osuvremenila Labin i Labinšćinu, ali i provodila politiku odnarođivanja Hrvata. Italija je na Labinšćini našla sirovine kojima je oskudijevala: ugljen, lapor (cement) i boksit. U rudnicima je bilo više od 10.000 zaposlenih, godišnja proizvodnja ugljena premašivala je 1.000.000 tona, gradila su se nova naselja (Raša, Podlabin). Meliorirane su doline rijeke Raše i Krapanske doline, isušeno je Čepićko jezero (danas Čepićko polje) grade se luke za utovar ugljena i boksita i dr. Unatoč gospodarskom procvatu, broj štrajkova i nezadovoljnih radnika povećava se, te se razvijaju revolucionarne ideje (Labinska republika).

Izbijanjem Drugog svjetskog rata, a pogotovo nakon 1943. i kapitulacije Italije, antifašistički pokret jača, te se velik dio stanovništva priključuje partizanskom pokretu. U narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) je poginulo više od 1300 Labinjana.

Nakon Drugog svjetskog rata gospodarski razvoj općine zasnivao se na eksploataciji ugljena, boksita i lapora. Zbog krize i reformi u gospodarstvu 1960-ih broj se zaposlenih smanjuje, a razvijaju se nove gospodarske djelatnosti. Godine 1971. osniva se poduzeće Labinprogres, kao nadomjestak za smanjenu djelatnost ugljenokopa i razvoj privrede. Sredinom 1970-ih Labinština je najveće gradilište u Hrvatskoj: podignuto je šest tvornica, no gotovo sve su ugašene stečajnim postupcima na početku 1990-ih, ponajprije uspostavom novog društveno-ekonomskog sustava u samostalnoj Hrvatskoj.

Stari Labin tipičan je istarski grad akropolskoga tipa. Današnji izgled poprima u razdoblju od XVI. do XVIII. st. Srednjovjekovni grad je u početku okružen zidinama iz XIV. st. (četvrt Gorica), a u XVI. st. okružuje se novim zidinama (četvrt Dolica). Grad se ponovno širi u XVIII. i XIX. st., kada se gradske zidine pretvaraju u stambene zgrade i palače, a izvan zidina se postupno uobličuje nova četvrt uz glavni gradski trg (Crć ili Borgo).

Stari Labin obiluje kulturno-spomeničkom baštinom. Najstarije su građevine ostatci crkve sv. Justa iz IX. st. te ostatci župne crkve iz XI. st. Urbano tkivo obiluje renesansnim i baroknim patricijskim palačama. Glasovite su renesansna palača obitelji Scampicchio iz XV. st. te pretorska palača iz 1555. s renesansnim biforama. U XVII. st. grade se barokne palače Franković-Vlačić, Manzini i Negri, a osobito se ističe palača obitelji Battiala-Lazarini iz XVIII. st., jedna od najočuvanijih i najreprezentativnijih baroknih palača u Istri. Gradsko kazalište izgrađeno je 1843., a nastalo je pregradnjom fontika za žito iz 1539.

Župna crkva sv. Marije današnji oblik poprima u XIV. st., a tijekom XVI. i XVII. st. pregrađuje se i proširuje. Zvonik je izgrađen 1623. Između župne crkve i palače Battiala-Lazarini nalazi se manja kapela iz XVIII. st., posvećena sv. Stjepanu, s jednim od najljepših i najraskošnijih baroknih crkvenih pročelja u Istri. Unutar gradskih zidina nalazi se i kapela sv. Marije od Karmela iz 1615. U gradu se još ističu gradska vrata sv. Flora iz 1646. Glavnim trgom dominira lođa iz XVII. st., te gradska palača izgrađena 1900. Izvan zidina smještene su tri manje crkve: sv. Marije Magdalene iz XIV. st., sv. Antuna te sv. Marije od Zdravlja iz XV. st., s vrlo vrijednim slikama Antonija Moreschia.

Stari grad u današnje je vrijeme poznat kao grad umjetnikâ (Labinski atelieri).

Narodni muzej Labina ima bogatu arheološku, etnografsku i kulturnopovijesnu zbirku. U Labinu se održavaju Mediteranski kiparski simpozij (Dubrova, od 1970., s parkom skulptura) te manifestacija Kulturno ljeto, s priredbama klasične glazbe. Nakon zatvaranja ugljenokopa napuštena rudarska okna valoriziraju se kao turistička atrakcija.

U Labinu je 1520. rođen protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik.

Grad Labin kao jedinica lokalne samouprave prostire se u središnjem dijelu istočne obale Istre, između Plominskog i Raškog zaljeva i doline rijeke Raše na 71,7 km2, a broji 10.424 stanovnika (2021.).

Uz Labin na području Grada još su naselja: Bartȉći (62 stanovnika, 2021.), Brȇg (46), Prtlog/Duga Luka (30), Gȏndolići (81), Gorȁ Glȗšići (37), Kapȅlica (635), Kranjci (98), Marceljani/Marceljȏni (191), Prȅsika (561), Rabac (1.257), Ripenda Kosi/Repȇnda Kȍsi (11), Ripenda Kras/Repȇnda Krȁs (122), Ripenda Verbanci/Repȇnda Vrbȏnci (99), Rogočȃna/Rogocȃna (154), Salȃkovci (62) i Vȉnež (1172). Naselja su organizirana u 7 mjesnih odbora: Labin (Starci, Podlabin, Ulica Vilete, Streljana i Čekadi), Labin Kature (Kature i Katuri), Labin gornji (Stari grad, Ulica Slobode, Škrilice, Presika, Gondolići, Duga Luka, Kranjci, Rogočana, Bartići i Junac), Kapelica (Kapelica, Breg, Breg Ivanovci, Salakovci i Gora Glušići), Vinež (Marcilinica, Vinež, Marceljani, Ladenci i Viškovići), Rabac i Ripenda (Ripenda Breg, Ripenda Kosi i Ripenda Verbanci).

Grb Grada Labina povijesni je grb – u srebrnom (bijelom) ovalnom štitu je crveni izbočeni križ, obrubljen zlatnim ispruganim obručem, sve u srebrnom (bijelom) plaštu flankiranom u srednjem dijelu s tri crvene vodoravne crte, a u podnožju sa zelenom ljiljanovom grančicom. Zastava je crvene boje s grbom u sredini.

Dan Grada Labina je 17. kolovoza, u znak sjećanja na taj datum 1341., kada je donesen prvi statut Labina koji je bio na snazi 500 godina.

http://www.labin.hr/
http://grad-labin.net/
http://www.rabac-labin.com/

Slike