Pčelarstvo, uzgoj pčela radi dobivanja meda, voska, matične mliječi i propolisa.

U Istri se temelji na uzgoju kranjskih pčela, koje su kratka života, ali vrlo dobro organizirane. Košnicu čini zajednica s više od 10 000 jedinki, i to s maticom, radilicama (hranilice, sabiračice, vjetrulje, strugačice, čistačice, stražarice i dr.) i trutovima.

Oplodnju matice obavi jedan trut, nakon čega ugiba, a radilice zatim ubijaju sve preostale trutove. Barun Johann Weichard Valvasor zapazio je u Istri mnogo pčela, te u djelu Slava Vojvodine Kranjske (Die Ehre dess Hertzogthums Crain, 1689.) opisao način kako su ih u vrijeme rojenja (čak četiri godišnje) hvatali u sanduke namazane medom.

Osuvremenjivanju istarskog pčelarstva kranjskom pčelom mnogo su pridonijeli Slovenac Anton Janša (Rasprava o rojenju, 1771.) i švicarski pčelar François Huber (Temelji suvremenog pčelarenja), a u XIX. st. inženjer Milutin Barač, projektant, graditelj, potom i ravnatelj prve riječke rafinerije nafte (1883.), koji se pčelarstvom počeo baviti nakon što je slučajno pronašao roj pčela. Od nekoliko tipova košnica nastavljača (Dadant-Blattova) i lisnjača (Alberti-Žnidaršičeva) sastavio je svoj tip, nazvan Baračevka, koji je bio u širokoj uporabi u Istri i Hrvatskom primorju. Od 1970-ih razvija se uzgoj umjetnih matica te promet njima.

Ciljevi su pčelarstva poboljšanje plodnosti pčela, proizvodnosti, otpornosti na bolesti, određenoga kemijskog sastava meda i dr. Bolesti pčela i legla nanose velike štete: npr. opaka i blaga gnjiloća legla, mješinasto leglo, grinjavost (akaroza) i nozemoza, a u novije doba i varooza, uzrokovana grinjom Varroa jacobsoni, koja se uspješno liječi, ali je glavna opasnost za istarsko pčelarstvo.