Parenzana (Porečka pruga, Poreška pruga, Parenzaner Bahn, Vinogradarska pruga), vicinalna željeznica Trst – Poreč.

Ministarstvo trgovine u Beču odobrilo je 1880. plan izgradnje lokalnih uskotračnih pruga u Austriji. Nakon mnogih rasprava i planova, Vlada je 16.XII.1898. parlamentu podastrla prijedlog zakona za uskotračnu prugu (760 mm) Trst – Poreč, koji je usvojen 15.IV.1899. Predviđena je bila mogućnost njezina produženja do Kanfanara, gdje bi se spojila s glavnom istarskom prugom Divača–Pula. Uskotračni kolosijek izabran je da bi se lakše savladavali brojni zavoji koje je zbog zamjetnih visinskih razlika bilo nužno planirati duž trase.

Društvo za izgradnju lokalne željeznice Trst – Poreč (Lokalbahn Triest – Parenzo) bilo je utemeljeno 3.III.1900. u Beču. Dionički kapital toga društva iznosio je 1.400.000 kruna, a podignut je i kredit od 14.150.000 kruna. Koncesija za prugu Trst – Poreč – Kanfanar bila je dodijeljena 15.IV.1899. Radovi do Buja započeli su 10.V.1900., a do Poreča na početku 1901. Gradnja je tekla po planu, pa je pruga do Buja bila puštena u promet 1.IV., a do Poreča 15.XII.1902.

Započinjala je na tršćanskoj stanici S. Andrea (poslije Campo Marzio) i prelazila Glinščicu te dosezala Žavlje, Milje, Škofije i Dekane, prelazila Rižanu i prolazila kroz Kopar, Semedelu, Izolu, Strunjan i Svetu Luciju-Portorož. Od te se stanice odvajao tramvaj do Pirana. Iza stajališta Sveti Bartol i stanice Sečovlje prelazila je rijeku Dragonju i preko Savudrije, Markovca i Kaldanije dolazila u Buje, gdje je bila najveća stanica na pruzi do Poreča. Od Buja se dalje uspinjala preko Tribana do stanice Grožnjan i prolazeći kroz više tunela dosezala najvišu točku od 293 metara nadmorske visine. Spuštajući se preko Kostanjice, Završja i Oprtlja na stanicu Livade – Sv. Stipan i prelazeći Mirnu, zavijajući i uspinjući se do stajališta Motovun, ulazila je u najduži tunel na pruzi (222 m) te nastavljala preko Karojbe, Rakotula, Vižinade i Baldaši, gdje joj je bila druga najviša točka na 273 m nadmorske visine. Dalje se spuštala preko Labinci i Višnjana do stajališta Nova Vas i Poreča. Stanica Poreč bila je građena kao prolazna, jer je bio planiran produžetak pruge do Kanfanara. Iako je gradnja trase bila započeta, do realizacije nije došlo zbog početka I. svjetskog rata. Do rata pruga je imala vrlo pozitivan utjecaj na trgovinsku razmjenu sjeverozapadne i dijela središnje Istre s Trstom, prvenstveno na plasman poljoprivrednih proizvoda tih dijelova Istre u najveći lučki grad Monarhije.

U poraću, kada je propalu Austro-Ugarsku Monarhiju u Istri (i Trstu) zamijenila Kraljevina Italija, pruga je sve više bila u gubitcima te su je 31.VIII.1935. talijanske vlasti ukinule i demontirale te nadomjestile autobusima.

Danas se dio trase koristi za ceste, kolne puteve, biciklističke staze i dr., a postoje planovi za ponovno osposobljavanje pruge za turistički prijevoz. Povodom stotog rođendana pruge pokrenut je 2002. projekt revitalizacije Parenzane. Godine 2004. Europska unija je pokrenula projekt "Parenzana - Put zdravlja i prijateljstva". Ciljevi projekta su revitalizacija Parenzane putem turističke ponude i dugoročne prekogranične suradnje u Istri, zaštita trase, povezivanje postojećeg kulturnog i tehnološkog nasljeđa u jedinstveni turistički proizvod. U Livadama je 4.XI.2007. otvoren muzej Parenzane, dok je 10.V.2008. godine trasa između Livada i Buja otvorena kao biciklistička staza. Tom prigodom postavljena je zaštitna ograda na vijaduktima Freski, Antonci i Završje.

U povodu 120. obljetnice dolaska Parenzane u Motovun tamošnja općinska uprava i Zajednica Talijana izdale su, u suradnji s Filatelističkim društvom Poreč, prigodne razglednice sa štambiljem jubilarnog nadnevka - 15.XII.2022.

http://www.parenzana.net/

Slike