Orgulje (lat. organum, grč. ὄργανον: oruđe, naprava), glazbalo s tipkama i sviralama, koje strujanjem zraka proizvodi zvuk.

Pritiskom tipke zgusnuti zrak struji iz mijeha u sviralu, gdje izaziva vibriranje zračnoga stupca. Glavni su dijelovi orgulja sviraonik (uglavnom od 1 do 3, ali i više manuala, pedal i povlačci za uključenje registara), svirale (cijevi različite duljine i građe), zračnice, traktura i mijeh. Skupine cijevi iste građe, tj. osobina i boje zvuka, čine registre (uglavnom od 10 do 70).

Orgulje se pojavljuju u starom vijeku. Jednostavne se oorgulje u VIII. st. uvode u crkvenu uporabu za glazbenu pratnju liturgije te ih do XIV. st. ima gotovo svaka crkva u Europi. S vremenom im se usavršava mehanika, tako da se u XVIII. st. grade vrlo složene barokne orgulje, a u XIX. i XX. st. razvijaju se pneumatski i električni sustavi koji omogućuju gradnju i koncertnih orgulja, povećava se broj manuala (do 5 i više) i registara (na 100 do čak 200), pa orgulje postaju glazbalom s najbogatijim zvučnim volumenom i bojama.

Barokne i potonje orgulje smještene su u crkvama najčešće na pjevalištu iznad ulaza, nasuprot oltarnom prostoru, i važan su dio unutrašnjega uređenja crkve. Osnovni i najveći im je dio kućište na visoku postolju, s ukrašenom atikom, dijelom otvoreno tako da su svirale vidljive i složene po registrima, poljima uokvirenim arhitektonskim elementima (lezenama, pilastrima i sl.). U podnožju je kućišta mehanizam za pokretanje zraka, a u njegovu središnjem dijelu sa stražnje strane sviraonik.

Prve orgulje u Istri spominju se u puljskoj katedrali 1417., ali uglavnom su očuvane one iz XVIII. st., kad je umijeće njihove gradnje dosegnulo vrhunac. Najstarije su očuvane orgulje u Istri u Labincima (ali nisu u uporabi), kojima je vratnice oslikao Carlo de Beni u XVII. st., potom one u Lovrečici iz 1733., djelo Gaetana Amigazzija iz Verone, te one u Završju iz 1740., djelo mletačkog majstora Giovannija Battiste Piaggie, učitelja Petra Nakića (Nacchini). Od Nakićevih orgulja očuvane su one u Piranu (1746.), a one u Poreču (Eufrazijana) demontirane su i uništene, poput mnogih drugih, u I. svjetskom ratu. Orguljari njegove škole izradili su više instrumenata u istarskim crkvama. To su Francesco Dacci i njegov nećak (Pazin, Poreč, Umag, odnosno Novigrad) te Gaetano Callido sa sinovima (Kopar, Buzet, Buje, Motovun, Oprtalj, Lovrečica). Rovinjske orgulje u crkvi sv. Eufemije izgradio je Antonio Barbini iz Murana (1754.).

Dacci i Callido djelovali su i u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, a orgulje su gradili po talijanskoj predaji oblikovanja kućišta, s jednostavnim ormarom koji u prospektu završava lučnim ili ravnim otvorom. Raskošnije ukrašene orgulje rađene su u predaji baroknih majstora, kakve su u Istri one u Svetom Petru u Šumi, koje je izradio Johann Georg Eisl.

U XIX. st. djelovale su manje radionice za popravak orgulja (obitelj Bazzani, Giovanni Cella, Angel Dolžan). Tada je širom Istre (Tinjan, Fažana, Grožnjan, Mošćenice, Tar, Vižinada) izgrađeno više manjih orgulja, a potom i u XX. st. (Vodnjan, Plomin, Pula).

Glazbeni festival Organum Histriae (ranije Dani orgulja u Istri) od 1998. koncertima sustavno promiče orguljašku glazbu te potiče restauraciju i održavanje pov. orgulja u Istri.