Gobec, Radovan, skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog i publicist (Podgrad, 1.VI.1909. – Ljubljana, 14.IV.1995.).

Otac Dragotin bio je rodom iz Štajerske, a majka Neža (Nežika) rođ. Viternik iz Koruške (Šmihel kod Pliberka). U Podgrad su se doselili 1903., gdje je otac bio tajnik u podgradskoj štedionici (posujilnici), narodnjak i jedan od utemeljitelja tamburaškog i pjevačkog društva Gorska vila, a majka je bila upraviteljica Narodnog doma, također glazbeno nadarena te je pjevala u zboru.

U Prvom svjetskom ratu obitelj se preselila u Celje, gdje je Radovan krenuo u pučku školu, pa ju je zbog ratnih prilika nastavio u majčinom rodnom mjestu, a završio nakon rata u Celju. Tu je pohađao nižu gimnaziju, potom se 1924. upisao u Učiteljsku školu u Mariboru, gdje je maturirao 1928.

Od 1929. do 1934. učiteljevao je u Grižama kod Celja, potom u Laškom. U tom je vremenu, od 1933. do 1937., bio u celjskoj sokolskoj župi referent za pjevačke zborove. Potom je, 1937., premješten u selo Henina, pa 1939., na vlastitu molbu, u Jurklošter, oba na širem celjskom području. U potonjem ga je zatekao Drugi svjetski rat, u kojem ostaje bez službe.

Godine 1942. uključuje se u narodnooslobodilački pokret. Organizirao je 1944. partizanski učiteljski tečaj u Ljubnom, a iste je godine uključen u Kozljanski partizanski odred u kojem je bio okružni školski nadzornik i glazbeni vođa kulturnog društva u IV. operativnoj zoni.

U poraću je bio predstojnik Narodnog sveučilišta (Ljudska prosveta) za celjski okrug te je 1945. u Celju organizirao učiteljski tečaj. U prosincu iste godine premješten je kao učitelj glazbe u IV. gimnaziju u Ljubljani, gdje je radio dvije godine, kada je bio i referent za pjevačke zborove pri Općinskom narodnom odboru (ONO) u Ljubljani. U to se vrijeme upisao na tamošnju Glazbenu akademiju, a radio je u ONO-u kao referent te potom kao inspektor Glazbene škole.

Od 1947. bio je 15 godina predsjednik okružnog odbora Narodnog sveučilišta (kasnijeg Saveza prosvjetnih društava Svoboda) u Ljubljani, a od 1967. predsjednik povjerenstva za zborove pri republičkom odboru Saveza prosvjetnih organizacija. Bio je i predsjednik Društva skladatelja Slovenije i član glavnoga odbora Saveza skladatelja Jugoslavije.

Studij dirigiranja i kompozicije na Glazbenoj akademiji dovršio je 1951. te je 1954. postao ravnatelj Glazbene škole Ljubljana-Moste, a 1956. prvi ravnatelj kulturne ustanove Festival Ljubljana. Usporedo je honorarno predavao na ljubljanskoj Pedagoškoj akademiji, gdje je 1964. postao redovni predavač. Predavao je i na brojnim glazbenim tečajevima.

Prvi njegov susret s glazbom seže u đačko doba u Celju, gdje je polazio školu Glazbene matice. Usavršavao se potom u Učiteljskoj školi u Mariboru, gdje je vodio pjevački zbor i tamburaški orkestar. Profesori su mu bili glazbeni pegadozi i glazbenici Hinko Druzovič, Emerik Beran i Josip Bervar, a dopisivao se sa skladateljima Bojanom Adamičem i Slavkom Ostercom. Posebno mu je koristilo sudjelovanje u zboru mariborske Glazbene matice (od 1926.), koji su vodili Josip Hladek Bohinjski, Vasilij Mirk i Fran Topič. Kao učitelj bio je član pjevačkog zbora „Emil Adamič“, a od kraja 1929. i njegov korepetitor. U tom razdoblju nastaju i njegovi glazbeni prvijenci.

Njegov skladateljski opus obuhvaća niz simfonija, glazbeno-scenskih djela, više desetaka zborskih kompozicija za odrasle i omladinu te druge skladbe.

Stvaralačkom djelovanju doprinijelo je njegovo učiteljsko druženje s mladima, kao i s pjevačkim zborovima odraslih, dramskim društvima i orkestrima koje je osnivao i vodio, za njih svirao i skladao. Uz veliko skladateljsko znanje i ljubav prema narodnoj pjesmi, krasilo ga je i uvažavanje sposobnosti glazbenih amatera. Iz narodne je glazbe crpio inspiraciju za svoje zborske skladbe, ali i operete. Bio je jedan od najistaknutijih skladatelja borbenih pjesama i autor brojnih partizanskih pjesama, od kojih su neke postale dio slovenske narodne glazbene baštine.

Skladao je operete: V bratskem objemu (1927.), Pomladne cvetke (1927.), Kresniček (1930.), Hmeljska princesa (1933.), Tremerski dukat (1935.), Planinska roža (1937.), Kri v plamenih (tiskana 1970.), glazbu za kazališne predstave Dušica (1929.) i Trnuljčica (1939.), pjevački skeč Kuga (1930.) te skladbe za omladinske zborove (pjesmarica Mladina poje domovini, 1934.), odrasle zborove i nekoliko sola. Napisao je i dramu Slepec (1930.). Za mnoge skladbe, osobito za operete, sam je pisao tekstove.

Tijekom Drugog svjetskog rata skladao je više poznatih partizanskih pjesama: Bohor žari, Pesem o svobodi, Moj očka je v hosti partizan, Hej, partizan (kantata), Slovenska pesem te scensku glazbu za Hajdukovu oporoku.

Studij na Glazbenoj akademiji uveo ga je i na područje instrumentalne glazbe pa su nastale Slovenska plesna suita (1948.), kantata Osvoboditeljem (1950.), glazba za kazališnu predstavu Pastirček (1949.), Pomlad prihaja (1952.), Nedeljski lovec (1953.) i Beraški kvartet (1953.). Od zborskih skladbi najpoznatije su Mladi bataljoni (1947.), Lepo je v naši domovini biti mlad (1954.) i Pesem mladine (1954.).

Nakon studija nastaju njegova najbolja djela: opera Tremerski dukat (tiskana 1960.), kantata Svobodna zemlja (1954.), Njegovo ime je legenda (1959.), Rdeča kantata (1961.), omladinska kantata Kolednica (1953.), Narodni praznik (1957.) i Dobro srečo, domovina (1957.).

Iz poznijih godina ističu se zborske skladbe: Venček slovenskih napitnic (1987.) za muški zbor i dvije prekomurske narodne pjesme za djevojački zbor Ne ouri, ne sejaj i Speivaj nama Katica (obje 1987.).

Tijekom dirigentske karijere vodio je omladinske zborove u Grižama, Jurkloštru, Celju i Ljubljani, a zborove odraslih u Grižama, Zabukovcima, Preboldu, Laškom, Jurkloštru, u partizanima te u Celju i Ljubljani. I sam je bio osnivač više zborova, a posebne uspjehe postigao je sa zborovima „Matija Verdnik“ i „Tone Tomašič“, koji je vodio 12 godina, te s Partizanskim invalidskim zborom, čiji je dirigent bio 15 godina.

Bio je i istaknuti organizator i voditelj masovnih zborskih koncerata, primjerice 1954. u Ostrožnima kod Celja s 2300 sudionika i 1961. u Ljubljani, na 20. godišnjicu narodnog ustanka, s 3000 sudionika.

Osam je godina uređivao ljubljansku reviju za glazbeni odgoj Grlica, a bio je i suurednik dvomjesečnika za zborske pjesme Naši zbori, također u Ljubljani. Napisao je brojne pedagoške i stručne članke, kritike i ocjene. Objavio je Metodiku zborovodstva (Ljubljana 1959.), uredio Naše partizanske pesmi (Ljubljana 1961., 1963. i 1969.), zbirku Vstani, mladina (Ljubljana 1948.) te više manjih pjesmarica za razne proslave.

Za svoje je opsežno djelovanje i djela dobio brojna odlikovanja, priznanja i pohvale, među kojima i jugoslavenske ordene: rada III. stupnja (1949.), za hrabrost III. stupnja (1950.), zasluga za narod III. stupnja (1950.) i zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom (1969.).