PUF, alternativni kazališni festival koji su 1994. osnovali voditelji četiriju izvaninstitucionalnih hrvatskih kazališta: Branko Sušac iz pulskoga Dr. Inata, Davor Mojaš iz dubrovačkoga Lera, Nebojša Borojević iz sisačke Daske i Romano Bogdan iz čakovečkoga Pinkleca.

U to ratno doba, utemeljitelji festivala odlučili su kako će se ova kazališna manifestacija održavati u Puli, gradu pošteđenom od izravnih ratnih razaranja. Festival je inauguriran 1995., a svoj konačni naziv - Međunarodni kazališni festival PUF (Pulski alternativni festival) - dobiva 1996. PUF je tada dobio i stalni termin održavanja, prvih pet srpanjskih dana. Nastao je kao izravni komentar hrvatske kazališne stvarnosti, njegovi su se razlozi i argumenti odnosili podjednako na kazališne i izvankazališne okolnosti. Stvaratelji PUF-a željeli su pokazati kako kazališni festivali ne moraju nužno biti golemi i skupi, a svojim su izborom i koncepcijom željeli dokazati kako postojeći hrvatski kazališni festivalski prostor potpuno ignorira i zaboravlja čitav jedan segment aktualne kazališne ponude, koja Hrvatsku predstavlja na zavidnom broju inozemnih festivala. Sve veći broj hrvatskih kazališnih grupa, nastalih na tradiciji hrvatskoga modernog teatra iz 1970-ih (doba tektonskih promjena u načinu kazališnog razmišljanja), više se nije mogao snaći u anakronim, gotovo birokratskim podjelama o "vrstama izvođačke djelatnosti". Upravo u tom procjepu između kazališne realnosti i inzistiranja na okvirima koji više tu realnost ne omeđuju točno, PUF je našao svoju osobnost. Na prvom PUF-u 1995. nastupila je samo jedna inozemna kazališna skupina, da bi već drugo izdanje festivala uspostavilo standard od šest stranih predstava. Festival je postao mjesto susreta umjetnika koji su alternativni po svom svjetonazoru i unutarnjoj potrebi. Uz kazališne predstave, festival obogaćuju i popratni sadržaji poput izložbi, koncerata, radionica i okruglih stolova.