Moosburg
Moosburg, bavarska grofovska obitelj s centrom moći na području današnjeg okruga Freising, gdje se nalazio grad Moosburg an der Isar, posjed po kojem se od XI. st. identificirala ova velikaška kuća.
Povijest Moosburga može se u povijesnim vrelima pratiti tek od generacije Bertolda, imperijalnog nadbiskupa Salzburga, te njegove troje braće od kojih je dvojici bilo nadjenuto ime Burkard. Za Bertolda se zna da je „došao iz Moosburga“ te da je sin Burkarda. O tom Burkardu I., ocu četvorice istaknute braće s kraja XI. i početka XII. st., povijesna vrela ne govore ništa više, što je u historiografiji dovelo do različitih tumačenja porijekla grofova Moosburga.
Prema tumačenju koje je iznio istaknuti stručnjak za genealogiju bavarskog plemstva Franz Tyroller, Burkard I. bio bi sin istoimenog grofa na području Ebertshausena (područje Odelzhausena u okrugu Dachau) koji se spominje u ispravi cara Henrika III. izdanoj 1055. Suprotno tom mišljenju izjasnio se Günther Flohrschütz koji pretke kuće Moosburg vidi u Regensburgu, u osobi kaštelana (grašćik, burggraf) Burkarda koji se spominje sredinom X. st. i koji potom postaje prvim markgrofom Austrijske marke. Tradicionalno se također pretpostavljalo da je moć obitelji počela rasti zaslugama Egilberta, carskog kancelara za vrijeme cara Henrika II. (1002.–24.) te biskupa Freisinga (1005.–39.). Međutim, ne postoji nijedan pouzdan povijesni izvor koji bi svjedočio u prilog teze da je biskup Egilbert izdanak obitelji Moosburg. Sve te interpretacije najstarije povijesti kuće Moosburg ostaju u domeni hipoteza zbog pomanjkanja relevantnih povijesnih vrela.
Moć kuće Moosburg svakako je rapidno počela rasti tijekom sudbonosnog sukoba oko investiture, koji se krajem XI. st. vodio između pape Grgura VII. i kralja Henrika IV., u kojem su sinovi Burkarda I. gorljivo podržavali monarha Svetog Rimskog Carstva i proimperijalnu stranu. Zbog svoje odanosti kralju, braća su bila upletena u mnoge sukobe, no Henrik IV. bogato je nagradio njihovu odanost: Bertold je 1085. bio postavljen za nadbiskupa Salzburga, kojega Sveta Stolica nije priznala te je stoga bio uvučen u dugogodišnju borbu s papinskim kandidatima za salcburškog nadbiskupa (Gebhardom od Salzburga, Thiemom od Vornbacha i Konradom od Babenburga).
Četvrtog brata, kojemu je kasnija historiografija na temelju nepoznatih vrela nadjenula ime Rajnhard, ubio je grof Engelbert I. Spanheim (otac Engelberta II., budućeg markgrofa Istre od oko 1107./8. do 1124.) tijekom vojne koju je vodio protiv Henrikovih pristalica i protiv Bertolda od Moosburga.
Burkard III. nastavio je djelovati u Bavarskoj u okrugu Moosburga, centralnog obiteljskog posjeda, gdje se javlja sve do 1133. kao advokat crkava sv. Kastula (u Moosburgu) i sv. Zenona (u Isenu, današnji okrug Erding u Bavarskoj) i kojega nasljeđuje istoimeni sin, Burkard IV. (teza Wilhelma Kohla da je ovaj Burkard III. Moosburg istoimeni biskup Münstera mora se odbaciti jer je pobijaju povijesna vrela s početka XII. st.).
U kontekstu istarske povijesti daleko je najvažniji Burkard II. kojega je između svibnja 1090. i rujna 1091. Henrik IV. postavio za markgrofa Istre. Na taj je način nagrađena vjernost kuće Moosburg, no istovremeno su zaobiđeni sinovi bivšeg istarskog i kranjskog markgrofa Ulrika I. (umro 1070.) Popon III. i Ulrik II. koji su naslijedili očevinu u Kranjskoj i Istri, ali ne i titulu markgrofa. Burkard II. također je bio i advokat akvilejske Crkve te se spominje krajem XI. st. Naime, Henrik Eppenstein, bivši markgrof Istre koji je između 1090. i 1093. postao vojvoda Koruške, odrekao se advokature nad akvilejskom Crkvom, koja je voljom tadašnjeg patrijarha, Ulrika I. Eppensteina (također gorljivog pristalice Henrika IV.), prepuštena, s ponešto smanjenim jurisdikcijama, Burkardu II. od Moosburga.
Kao markgrof Istre Burkard II. spominje se do 1104., a u tom je razdoblju vjerno pratio cara Henrika IV. diljem Svetog Rimskog Carstva, boraveći pretežno izvan Istre. Oženio je stanovitu Aciku, pripadnicu lokalnog furlansko-kranjskog plemstva (rodbinski povezanu s grofovima Haimburga/Vovbrega), s kojom je imao kćer Matildu, koja se udala za Konrada, grofa od Lurngaua. Burkard II. ubrzo je (prije studenoga 1102.), advokaturu nad akvilejskom Crkvom prepustio svojem zetu.
Nadalje, 3.X.1102. stanoviti Eginon je sa svojom ženom Ermengardom prodao Konradu i Matildi svoje posjede i prava u Latisani i Castionsu u Furlaniji, u Strmcu u Kranjskoj te u Gologorici u Istri. Kao svojevrsni vjenčani dar, Burkardov brat Bertold prepustio je Konradu i Matildi kaštel Attimis u Furlaniji, posjed koji će ubrzo izrasti u centar moći Burkardovih nasljednika. Acika je potom, nakon Burkardove smrti, sve svoje posjede, uključujući i one koje je naslijedila od svoga supruga, ostavila Matildi i njenom mužu.
Konrad i Matilda imali su sina koji je umro mlad i kćer Diemut, nasljednicu bogatog patrimonija, koja se udala za Ulrika, budućeg imperijalnog markgrofa Toskane, koji će se u vrelima javljati s toponimskim prezimenom „od Attimisa“, kaštela i upravnog centra koji je naslijedio od žene, unuke Burkarda II. Ulrik od Attimisa je 1170. sve svoje posjede u Attimisu prepustio akvilejskoj Crkvi na čijem se čelu tada nalazio njegov rođak, Ulrik II. od Treffena. Ulrik i Diemut nisu ostavili živućeg muškog potomstva; njihova kći Liutgarda udala se za viteza Henrika od Manzana, ministerijala s kojim je imala sina Konrada. Potomci Burkarda II., imperijalnog markgrofa, pošli su tako silazno socijalnom ljestvicom, završivši kao ministerijali (neslobodno plemstvo) u službi akvilejskih patrijarha.
Kuća Moosburg, koju je u muškoj liniji nastavio Burkard III., rapidno je izgubila utjecaj nakon svrgnuća cara Henrika IV. (1105.). Rod je izumro u muškoj liniji smrću Konrada V. (19.VIII.1281.), a obiteljski patrimonij naslijedio je Ulrik od Altmannsteina, sin Konradove strine.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar