Monai, Fulvio
Monai, Fulvio, likovni nastavnik, umjetnik, organizator i kritičar, novinar i esejist (Pula, 8.II.1921. – Gorica, 26.II.1999.).
Kršten je kao Fulvius Alexander Aloysius, otac Antonio bio je pulski zlatar, a majka Gisella, rođ. Vidali, iz Vodnjana.
U rodnom gradu završio je gimnaziju te je studirao na Sveučilištu u Trstu, gdje je diplomirao povijest umjetnosti.
Godine 1947. nastanio se u Gorici, gdje će ostati do smrti.
Radio je kao srednjoškolski likovni nastavnik, a kao novinar surađivao je, od 1951. do 1978., s državnom televizijom Rai i radiom Furlanije i Julijske Venecije te tršćanskim dnevnikom Il Piccolo i raznim periodičnim tiskovinama. Najviše u časopisu Iniziativa Isontina u kojem je, počevši od 1960., objavio niz ogleda i prikaza o brojnim suvremenim likovnim umjetnicima s područja Furlanije i Julijske Venecije. Osvrtao se i na opuse književnika poput Fulvija Tomizze i Biagia Marina, a pomno se bio posvetio djelu arhitekta Maxa Fabianija. Objavljivao je i u časopisu Studi goriziani, a u obje te goričke tiskovine bio je i u uredništvu.
Zapažene su bile njegove višegodišnje iscrpne kronike goričkih srednjoevropskih kulturnih susreta Incontri culturali mitteleuropei u Iniziativi Isontini. Promicao je i sudjelovao u organizaciji mnogih umjetničkih događanja, poput goričke međunarodne likovne izložbe Biennale dei giovani, izložbi sakralne umjetnosti Stella matutina i dr., doprinoseći pritom i prekograničnoj suradnji Gorice i Nove Gorice, primjerice kroz izložbe likovne grupe 2xGO, kojoj se 1970. pridružio i kao umjetnik. Bio je i među utemeljiteljima Associazione provinciale artisti isontini.
I sam je slikao, još od 1941. u rodnoj Puli, u raznim tehnikama i tematikama, uključujući i satiričke crteže. Prvu je izložbu imao 1945. u Trstu, a niz samostalnih širom Furlanije i Veneta te u Milanu, Rimu i Sloveniji. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Švicarska, Austrija, Finska, Australija, Sovjetski Savez, Kanada i Turska). Na likovnim studijskim putovanjima bio je u Francuskoj, Španjolskoj i Grčkoj. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama u Italiji i inozemstvu.
Bio je blizak istarskom društvenom prostoru, suosjećajući u svojim tekstovima i s onima koji su ostali u Istri nakon njezinog priključenja Jugoslaviji („i rimasti“). U takvom ozračju objavio je zbirku eseja Istria ritrovata (Gorizia 1974.) i knjigu Immagini e incontri: dall'Isonzo all'Istria (Trieste 1986.). Surađivao je i u istarsko-riječkom časopisu La Battana.
Svoju je privatnu biblioteku, korespondenciju i rukopise oporučno ostavio goričkoj knjižnici Biblioteca Statale Isontina.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar