Lukež, Franko, ekonomist, enološko-gastronomski publicist, somelijer (Pula, 28.III.1952. – Zagreb, 2.IX.2022.).

Otac Josip, majka Josipa rođ. Šujević.

U rodnom gradu pohađao je osnovnu školu (OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Kaštanjer), od 1966. Stručni školski centar (danas Strukovna škola Pula) te Višu ekonomsku školu. Diplomirao je 1979. na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu.

Prvi posao imao je u pulskom poduzeću Istra export-import, a po završetku Više ekonomske škole zaposlio se 1976. u Glasu Istre kao šef propagande. Godine 1978. prešao je u Istarsku nakladu, u tadašnji OOUR Izdavačka djelatnost. U 1980-im se vratio u Glas Istre za voditelja propagande, a 1992. osnovao je privatnu tvrtku Petko.

Gastronomijom se počeo baviti još osamdesetih godina prošloga stoljeća, a sljedećih je desetljeća napisao velik broj relevantnih gastronomskih recenzija.

S aktivnostima na unaprjeđenju i popularizaciji istarske gastronomije započeo je priređivanjem zbirke recepata Istarska kuhinja: gastronomsko turistički vodič (Pula 1982.) sa suautorom Brankom Lovrićem, a recepte im je kazivao Janko Rabar. Knjižica je u kratko vrijeme postala jako popularnom, tako da je u nepunih deset godina izišla u čak osam izdanja na hrvatskom, talijanskom, engleskom, njemačkom i slovenskom jeziku, u nakladi koja premašuje 100.000 primjeraka. Osim recepture jela sadržavala je i poglavlje o istarskim vinima „I zaliti treba znati“, što su bili prvi objavljeni tekstovi o popularizaciji istarskih vina, dok se preporuke koja vina treba piti uz koje istarsko jelo tumače kao prvi somelijerski koraci na istarskom području. Za potrebe pisanja knjige obišao je sve gostionice koje su 1980-ih nudile istarska tradicionalna jela, uključujući i slovenski dio Istre, te s B. Lovrićem supotpisuje poglavlje o turističko-gastronomskim itinerarima. Predgovor je napisao Milan Rakovac.

Priredio je i knjige Dalmatinska kuhinja (Pula 1985.) i Slavonska kuhinja (Pula 1992.). Od 1996. je priređivao godišnji gastronomsko-enološki vodič Istra gourmet u izdanju Turističke zajednice (TZ) Istarske županije, najrelevantniji tiskani gastronomski vodič u Hrvatskoj. Počeo je izlaziti kao Gastronomski vodič Istre i bio je prvi u Hrvatskoj koji je uz popis restorana donosio i njihove ocjene, a danas donosi i prikaz istarskih proizvoda koji su znatno razvili kvalitetu i ugled sljedećih desetljeća (ekstradjevičanskih maslinovih ulja, vina, pršuta, istarske govedine, sira, tartufa i meda) te predstavlja cjelovitu i sveobuhvatnu ponudu istarskih restoratera, vinara i uljara. Od 2000. je priređivao i gastronomski vodič za TZ Primorsko-goranske županije.

Jedan je od autora priloga u popratnom izdanju Ki sit ki lačan: o prehrani u Istri istoimene izložbe Koordinacije istarskih muzeja u Puli 2012.

Pisao je u Glasu Istre, Jutarnjem listu, Dobroj hrani, Iću & piću, Akademiji, a 2005.–10. u tjedniku Globus imao je kolumnu u kojoj je ocjenjivao restorane. Surađivao je i s drugim medijima – s Jadrankom Nišević je na Radio Puli vodio emisiju „Radiodegustacija“, autor je istarskog poglavlja u hrvatskom digitalnom restoranskom vodiču The Truffle portala Plava kamenica.

Polaznik je prvih somelijerskih tečajeva koje je 1996.–98. organizirala Associazione italiana sommelier (AIS, Talijanska udruga somelijera). Od 2012. do smrti bio je predsjednik Hrvatskog sommelier kluba, čiji je rad značajno unaprijedio i dinamizirao.

Napisao je predgovor za hrvatsko izdanje Priručnika za sommeliere (Pula 2015.) i uredio hrvatsko izdanje knjige Hrana i vino (Pula 2018.).

Smatra ga se pokretačem procesa nastanka moderne istarske gastronomije i najznačajnijim istarskim gastronomskim novinarom. Turistička zajednica Istarske županije dodijelila mu je nagradu Zlatna koza – Capra dʼoro 2011. za izniman doprinos turističkoj promociji Istre te posmrtno 2022. za životno djelo.

Sahranjen je u Puli.

Slike