Bertold II., istarski i kranjski markgrof, vojvoda Meranije i hrvatsko-dalmatinski vojvoda (prva polovica XII. st. – 12.VIII.1204.) iz uglednog plemićkog roda Andeških (kao Bertold IV.), jednoga od najutjecajnijih u Njemačkom Carstvu.

Majka mu je bila Hedviga iz moćnoga roda Wittelsbachovaca (koji od 1180. vladaju Bavarskom), a baka Sofija, kći istarskoga markgrofa Popona II. iz roda Weimar-Orlamünde.

Još za života svojega oca Bertolda I. (III.), istarskoga (1173.–88.) i kranjskoga markgrofa, za vrijeme kojega je rod uzdignut među državne knezove, postao je (1180.) vojvoda Meranije, područja Istre od Brseča do Rijeke, te se otada Andeški nazivaju i Meranskima (Andeško-Meranski). Nosio je i naslov vojvode (dux) Hrvatske i Dalmacije (osamdesetih godina XII. st.), ne obnašajući stvarnu vlast. Vjerojatno je i meranski naslov bio samo formalan, ali se radilo o vrlo prestižnoj vojvodskoj tituli. Kao i njegov otac, rijetko je boravio u Istri.

Andeško-Meranski bili su tradicionalno jak oslonac njemačkih careva, osobito Konrada III. i Fridrika I. Crvenobradog, imali su brojne posjede u Bavarskoj, Frankoniji, Švapskoj, Tirolu i Kranjskoj. Bertold II. bio je među najuglednijim njemačkim knezovima koji su pratili cara u Trećem križarskom pohodu (1189.–90.), vodio je jednu od četiri skupine carske vojske i sudjelovao u najvišim diplomatskim aktivnostima. Bio je jedan od najmoćnijih velikaša u Carstvu, umrežen u najvišim društvenim slojevima: stric Oton bio mu je briksenski i bamberški biskup, a poslije sin Ekbert bamberški, kćeri je udao po europskim dvorovima: Agnezu za francuskoga kralja Filipa II., Gertrudu za budućega ugarskoga kralja Andriju, a Hedvigu za šleskoga vojvodu. Njegovo doba predstavlja vrhunac moći Andeških.

Poslije njegove smrti stariji sin Oton naslijedio je meranski naslov, a mlađi Henrik istarsku i kranjsku markgrofoviju.