Lȉpa (tal. Lippa, Lippa di Elsane), naselje na Opatijskom (Liburnijskom) krasu (45°27′N; 14°18′E; 513 m nadmorske visine); 109 stanovnika (2021.), općina Matulji.

Nalazi se između Rupe na zapadu, Škalnice na istoku, Veloga Brguda na jugu i slovenske granice na sjeveru.

Stanovništvo se u prošlosti bavilo poljoprivredom, sitnim stočarstvom (zbog nedostatka velikih pašnjaka) i prijevozničkim uslugama, a danas uglavnom radi u obližnjim većim mjestima (Matuji, Opatija, Rijeka). Na najstarijem popisu stanovništva 1857. Lipa je imala 527 stanovnika, a otada njihov broj stalno opada. Govor Lipe pripada sjeveroistočnome istarskome poddijalektu ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja i izrazitih je rubnih značajki.

Stanovnik je Lȉpjan (mn. Lȉpjani), stanovnica Lȉpajka (mn. Lȉpajke), a pridjev lȉpajskī.

Naselje se nalazi na nekoć značajnoj prometnici koja je vodila iz Kranjske i Trsta prema Rijeci. Od XIV. do pred kraj XVIII. st. posjed je riječkoga augustinskog samostana. Poštanska postaja u Lipi otvorena je 1756. u zgradi današnjega Memorijalnog centra, a 1885. u istoj je zgradi zalaganjem dr. Ivana Kalčića Barele započela s radom hrvatska pučka škola.

Nakon Prvog svjetskog rata Rapalskim je ugovorom 1920. Lipa pripala Italiji, koja u njoj kao pograničnom mjestu gradi dvije vojarne. U Drugom svjetskom ratu na Opatijskom je krasu djelovao partizanski (narodnooslobodilački) pokret, koji se posebno rasplamsao nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., nakon čega je Istru okupirala njemačka vojska. U operacijama protupartizanskih djelovanja te kažnjavanja civilnoga stanovništva koje je masovno pomagalo partizanski pokret, njemačka je postrojba (1. bojna SS policijske pukovnije Bozen) u sklopu Operacije Braunschweig 30.IV.1944. upala u Lipu i pobila sve zatečene u naselju. Ubijeno je najmanje 269 ljudi, a selo je spaljeno i opljačkano (uništeno je 87 stambenih kuća i 85 gospodarskih objekata). Zbog toga je Lipa postala simbol stradanja istarskog civilnog stanovništva u Drugom svjetskom ratu.

Nakon rata preživjeli stanovnici (koji se nisu zatekli u selu u vrijeme njemačkog napada; usto su mnogi bili u partizanima, a neki i u zatočeništvu) vratili su se u Lipu i počeli obnavljati kuće. Bilo je prijedloga da se cijelo selo pretvori u memorijalni centar, no Lipjani se nisu složili i njihovom je inicijativom osnovan Fond za obnovu Lipe te je brojnim izdvajanjima građana riječkoga područja, kao i dobrovoljnim radom (uključujući i vojsku), selo postupno obnovljeno.

Pripreme za uređenje spomen-muzeja započele su 1965., a Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture donio je 1966. rješenje o proglašenju Lipe spomen-mjestom, čime je zaštićena kao nacionalno kulturno dobro. Spomen-muzej Lipa službeno je otvoren 15.XII.1968. u zgradi nekadašnje pučke škole (etnografska zbirka i konzervirane ruševine triju kuća oko muzeja koje s njim čine cjelinu inaugurirani su 1969.). U istoj su zgradi otvoreni područna škola i vrtić. Rad Spomen-muzeja gotovo je u cijelosti bio prepušten nastavnici povijesti i zemljopisa Danici Maljavac, Lipajki zaposlenoj u matujskoj osnovnoj školi. Spomen-muzej zatvoren je 1989. (zbog manjka financijskih sredstava uzrokovanog ukinućem Samoupravne interesne zajednice za kulturu) te ponovno otvoren u travnju 2015. kao Memorijalni centar Lipa pamti, dislocirana zbirka Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja iz Rijeke. Svake se godine na obljetnicu stradanja sela održava komemoracija „Lipa pamti“.

U crkvenom pogledu Lipa pripada šapjanskoj župi sv. Antuna Pustinjaka u Riječkoj nadbiskupiji. Na ulazu u mjesto nalazi se kapela sv. Jelene Križarice. Imala je zvono iz oko 1300. (teško 107 kg, djelo zvonoljevača Jakova iz Venecije), koje je oduzeto za ratne potrebe u Prvom svjetskom ratu. Kapela je obnovljena 1662., a na prozoru je uklesana 1667. godina uz ime Petra Kalčića. Oltar je iz 1774. Kapela je obnovljena početkom 1970-ih, kada su otkrivene i gotičke freske s prikazom sv. Jurja iz XVI. st., a obnovio ih je 1976. Viktor Snoj, akademski slikar iz Ljubljane. Zidna slika pripisuje se majstoru Tomašu iz Senja.