Venturini, Oskar
Venturini, Oskar – Šandor, učitelj, partizan, prosvjetni i društveni djelatnik (Boljunec, 9.VII.1905. – Kopar, 1995.).
Otac mu je bio učitelj, skladatelj, glazbeni pedagog i zborovođa Fran Edvard, majka Ana rođ. Kraljic. Djetinjstvo je proveo u Boljuncu (Bagnoli della Rosandra) i Trstu, osnovnu školu polazio je u Borštu (San Antonio in Bosco) i Trstu, a učiteljsku školu završio je 1924. u Tolminu. Potom je, da bi izbjegao mobilizaciju u talijansku vojsku, prebjegao u Jugoslaviju, kamo je 1927. ilegalno otišao i ostatak obitelji. Učiteljevao je u raznim slovenskim mjestima (Prežganje, Trebelno, Vojnik kod Celja, Dob kod Domžala, Čemšenik, Senovo), bio je aktivan u sokolskoj organizaciji, a u vojničkoj osnovnoj školi vodio je u prvoj polovici 1930-ih podmladak Jadranske straže.
Na početku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, u proljeće 1941., iz Senova je s ocem pred njemačkim progonom pobjegao u Dobovo kod Brežica, a suprugu Jožicu (rođ. Cetin) i dijete poslao je k majci i braći u Stražu kod Novog mesta. Njemačko je uhićenje izbjegao i u kolovozu iste godine (oca mu je Gestapo uhitio i predao Talijanima koji su ga internirali) pobjegavši u Belu Crkvu u Dolenjskoj, gdje je živio pod imenom Rado Medved. Uključio se u narodnooslobodilački pokret (NOP) i postao tajnik terenskog odbora Osvobodilne fronte. Od 1942. borac je Dolenjskoga odreda potom Gupčeve brigade. U ožujku 1943. vraća se u civilne političke strukture NOP-a. Bio je aktivist novomesnog okruga, načelnik tamošnjeg Agit-propa i voditelj okružne tehnike Komunističke partije Slovenije. Nakon kapitulacije Italije uključuje se u organizaciju partizanskog školstva, bio je okružni prosvjetni nadzornik u Novom mestu. Dobio je početkom 1944. zadatak da organizira školstvo u Primorskoj, ali ga je u tome spriječila nasilna smrt supruge, partizanske učiteljice, u Dolenjskoj. U Primorsku dolazi u rujnu 1944., nakon što ga je predsjedništvo Slovenskog narodnooslobodilačkog vijeća (SNOS) imenovalo za prosvjetnog nadzornika za zapadnoprimorski okrug. Tu organizira partizanske škole, posebno brinući o onima u nekadašnjim mletačkim krajevima Slovenije.
Nakon rata postao je okružni prosvjetni nadzornik za Goricu. Osobito se zalagao za očuvanje partizanskih tradicija u obrazovanju na području koje je tada bilo pod savezničkom vojnom upravom. Zbog toga je bio stalno maltretiran, čak i uhićen, a krajem 1946. protjeran je iz Gorice. Otišao je u Kopar, vidno razočaran, ali je nastavio prosvjetnu, kulturnu i političku aktivnost. Godine 1949. pomagao je tršćanskom odvjetniku Danilu Miliču i dioničkom društvu Radiofonia, čiji je bio tajnik, pokretanje Radija Koper (tada radija jugoslavenske zone B Slobodnog Teritorija Trsta). Bio je i ravnatelj Gledališča Slovenskega primorja, prvog profesionalnog kazališta sa sjedištem u Kopru, koje je djelovalo 1954.-57. Doprinio je otvaranju prve baletne škole u slovenskoj Istri koja od 1955. kao odsjek djelovala u sklopu kazališta.
Venturini je nositelj Partizanske spomenice 1941 (partizansko ime bilo mu je Šandor, ponegdje piše Šandar).
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar