Venturini, Fran Edvard, učitelj, skladatelj, zborovođa (Boljunec, 30.V.1882. – Ljubljana, 7.X.1952.).

Otac Josip bio je gostioničar, majka Ana rođ. Samsa rodom iz Kozine. Nakon pučke škole u rodnom mjestu pohađao je Učiteljište u Kopru, gdje je maturirao 1903. Polazio je potom poljoprivredni tečaj u Pazinu, a u Trstu, 1911.-12., tečaj za poučavanje u građanskim školama. Radio je u Predloki kod Črnog Kala, u Dolini i Borštu, a nakon Prvog svjetskog rata, 1920.-27., u ćirilometodskoj školi u Sv. Jakovu (San Giacomo) u Trstu. U Dolini je bio i općinski načelnik, ali je zbog fašističkog nasilja morao odstupiti već 1918.

Sklonost glazbi pokazivao je već u djetinjstvu i sam se obučavao. Tijekom školovanja sustavno se bavio glazbom te je na koparskom Učiteljištu vodio đački zbor i orkestar. U rodnom Boljuncu (Bagnoli della Rosandra) potaknuo je 1901. osnivanje Čitalačkog i pjevačkog društva „France Prešeren“, u kojem je pokrenuo te dugo godina vodio pjevački zbor. Nakon Prvog svjetskog rata podučavao je pjevanju članove tršćanskog društva Balkan, potom je vodio zbor Kolo u Sv. Jakovu u Trstu i povremeno zbor u Boljuncu. Držao je 1924.-27. tečajeve za orguljaše i zborovođe koje je u tršćanskom kraju organizirala tamošnja Glazbena matica i Savez pjevačkih zborova. Sudjelovao je u osnivanju Prosvjetnog društva, bio je vijećnik u Glazbenoj matici i pomogao osnovati tjednik Novice, koji je naposljetku i uređivao 1925.-26.

Godine 1927. fašističke su ga vlasti osudile na kućni pritvor, ali je uspio, s obitelji, tajno prebjeći u Jugoslaviju. U Ljubljani je radio kao službenik u prosvjetnoj službi, a djelovao je i u društvu emigranata iz Slovenskog primorja. Vodio je zbor Slavec, željezničarski zbor Sava i zbor iseljeničkog društva Tabor, a nakon smrti zborovođe i skladatelja Zorka Prelovca preuzeo je i vođenje znamenite Hubadove župe pjevačkih zborova (Hubadova župa pevskih zborov, nazvana po slovenskom skladatelju i glazbenom pedagogu Mateju Hubadu).

Nakon talijanske okupacije Ljubljane sklonio se, u proljeće 1941., kod sina Oskara, također učitelja, u Senovo u Štajerskoj. Nijemci su ga nakon nekoliko mjeseci ipak uhitili i izručili Talijanima koji su ga internirali u logor u Corropoliju u južnoj Italiji. Glazbeno je i tamo bio aktivan te je podučavao internirce pjevanju. Nakon kapitulacije Italije vratio se u Ljubljanu.

Po završetku Drugog svjetskog rata otišao je u Trst, gdje je bio referent za glazbu pri Pokrajinskom narodnooslobodilačkom odboru za Slovensko primorje, potom u Slovensko-hrvatskom prosvjetnom savezu (Slovensko-hrvaška prosvetna zveza). Neko je vrijeme bio i predsjednik Glazbene matice u Trstu. U Svetom Ivanu (danas tršćanska gradska četvrt) preuzeo je 6.XI.1946. vođenje pjevačkog zbora „Slavko Škamperle“ s kojim je nastupao i u Dalmaciji, Srbiji i Makedoniji.

Glazbeni opus mu je vrlo bogat. Skladati je počeo već u mladosti, najprije crkvenu glazbu: Sladka ura, misa za mješoviti zbor i orgulje, 1902. (u rukopisu); Slovenska misa za mješoviti zbor (u spomen svojim 1930. strijeljanim učenicima, inače tigrovcima, Ferdu Bidovcu, Franu Marušiču, Zvonimiru Milošu i Alojzu Valenčiču), 1931.; Slovenska misa za muški ili mješoviti zbor, 1934.; Dvoglasna slovenska misa za školsku mladež, 1936.; Usmili se, o Bog!, zadušnica za muški zbor, 1937.; Osem blagrov, pjevane molitve, 1945.; i dr.

Najviše skladbi namijenio je pjevačkim zborovima, a objavljene su u zbirkama: Šest mešanih in moških zborov (na tekstove France Prešerna, Karela Široka, Otona Župančiča), Trst 1923; Deset moških zborov (na tekstove Alojza Gradnika, Frana Levstika, O. Župančiča), 1940.; Dva moška zbora (na tekstove Antona Aškerca i Simona Gregorčiča), 1945. Nerijetke zborske skladbe, listom za muške i miješane zborove, nisu sabrane u autorskim zbirkama, npr. Še mnogo let (1934.), Matjaž (1940.), Mi smo ubežniki (tekst Albert Širok, 1946.), Bazovica (1946.), Bezrupna prošnja (1948.), Pesem talcev (tekst Karel Destovnik-Kajuh, 1950.), Meglicam (tekst Fran Mihelčič, 1955.) i dr.

Skladao je i nekoliko pjesama za omladinske i dječje zborove: Cimbalo din (tekst Igo Gruden, 1924.) , Pesmica o čričku (tekst I. Gruden), 50 pesmic za šole (u rukopisu, 1948.).

Iako je skladao uglavnom zborske pjesme, u opusu ima i više njih za solo i klavir, među kojima Pet samospevov (1940.), Begunki (1946.), Domaća pesem (1946.), Kantata za mješoviti zbor, soliste i klavir (ili orkestar) na tekst O. Župančiča Grobovi tulijo.

Prije Prvog svjetskog rata za zborsko je pjevanje priredio niz pučkih pjesama potaknut nagradnim natječajima društava Slava iz Sv. Marije Magdalene i Velesila iz Škednja na Tršćanskom krasu, a objavljene se u zbirci Tržaške pesmi 1938. Riječ je pretežno o tršćanskim kanconetama, udomaćenim u kraškom i istarskom kraju, poput Ko ptičica sem pevala, Nocoj, pa oh nocoj, Temna noč se je storila.

Godine 1945. za muški je zbor priredio Pesmi svobode, sedam partizanskih pjesama među kojima je i Bilećanka Milana Apiha, a 1950. Štirinajst narodnih pesmi za mješovite i muške zborove. U tom je vremenu za zborsko pjevanje priredio i Pesem o Volgi (1947.), Zapojmo pesmico (1948.), Pohojena travca (1953.), Žrtvam (ruska žalobnica), Krasna zemljo, Istra milo (po skladbi Matka Brajše – Rašana) i dr.

Venturini je skladatelj pretežno vokalnih kompozicija. Njegove su pjesme nježne i tužne, ali i vedre i šaljive te lijepo odražavaju njegov karakter koji je jednostavan, emotivan, iskren i nadasve domoljuban. Stoga su mu i skladbe harmonijski jednostavne, ali vrlo milozvučne; a u zborske stavke volio je umetati nekoć popularne solističke dionice.

Antologiju Venturinijevih pjesama priredio je 1974. Ignacij Ota, a pjesme mu se i dalje objavljuju u raznim zbirkama.

Bio je pokopan na tršćanskom groblju sv. Ane, gdje mu je 1953. postavljen spomenik, potom su mu 30.X.1966. posmrtni ostaci preneseni u Boljunec. Na rodnu mu je kuću postavljena spomen-ploča, a 1976. poprsje, rad Franca Goršea, pred osnovnu školu u Boljuncu koja nosi njegovo ime, kao i muški i dječji pjevački zbor u Domju kraj Trsta.

Slike