Monas Plejić, Alieta, slikarica, likovna pedagoginja (Pazin, 5.XI.1951. – Rijeka, 12.III.2022.).

Otac Vjekoslav Monas – Điđi, po zanimanju brijač, majka Letizia rođ. Otocchian.

U rodnom gradu pohađala je osnovnu školu i Gimnaziju „Otokar Keršovani“ u kojoj je maturirala 1970. Na Pedagoškoj akademiji u Rijeci diplomirala je 1972. na grupi likovnih umjetnosti, potom je studirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je diplomirala 1977., smjer slikarstvo, u klasi profesora Nikole Reisera.

Živjela je u Splitu gdje je djelovala kao slobodna umjetnica i vanjska suradnica Škole likovnih umjetnosti u kojoj se za stalno zaposlila 1993. i predavala slikarsku grupu predmeta (slikarstvo, crtanje) do umirovljenja 2013. Osobito se posvećivala radu s djecom. U 1990-im utemeljila je dječji bijenale Ujedinjeni svijetli svijet.

Prvu samostalnu izložbu priredila je u Pazinu 1979. Samostalno je izlagala u Salonu Galić u Splitu i Galeriji Nova u Zagrebu. Njezina izložba u Salonu Galić 1982. bila je najposjećenija izložba održana u toj galeriji. Izlagala je na više skupnih izložbi i izložbenih manifestacija.

Bila je predstavnica slikarstva koje se u „postmodernom ključu pojavljuje krajem sedamdesetih i s osobitim zamahom artikulira kroz osamdesete godine XX. st.“. Kroz cijelu je svoju umjetničku praksu istraživala svjetlost i bijelu boju. Slikala je monokromna djela s bijelom pozadinom, bijelim, teškim namazom, koja su znala biti apstraktna. Dominantna tema njezina likovnog stvaralaštva bila je figura, točnije, akt i portret. „Aktovi, pojedinačni ili udvojeni, na samu (su) rubu lirike ili drame, ali vazda zahtjevni i njezini. To su trošna, ražalošćena tijela, na granici bolesti ili ljubavi, dana u najintimnijemu ozračju kupatila ili postelje koju od vanjskoga, dušmanskog svijeta 'brani' zavjesa, ili drugo tijelo. Čak i kada su sama, ta tijela, lijepi pakao u njima nije manje nazočan i razoran, jer su drugi svuda uvučeni u nas kao crv u drvenariju“ (Tonči Petrasov Marović). Ostat će zapamćeni i njezini radovi posvećeni velikanima duha, čiji su nazivi Tolstojeva soba, Tinova soba i Vidovićev atelje, a njezina su platna inspirirali i Albert Einstein i Fjodor Dostojevski.

Zbivanja u Hrvatskoj početkom 1990-ih, slutnja i početak Domovinskog rata, potakli su je na niz performansa i svjetlosnih instalacija u javnim i drugim prostorima grada Splita (Svjetlosni Peristil, Eppur è luce sopra ogni luce), započinjući „narativ o svjetlu obremenjen različitim semantičkim slojevima i suptilno impregniranim aktivizmom“. Ambijentalna instalacija Svjetlosni Peristil realizirana je u dva navrata, na Božić 1991. i na Božić 1997. Radilo se o kvadratu svjetla koji je 1997., zajedno sa crvenim krugom od bojane tkanine slikarice Dubravke Rakoci, bio postavljen na sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače, a na tragu je mnogih Alietinih instalacija vezanih za temu svjetla. U njezinom opusu posebno se izdvajaju ciklusi: Zidovi svjetlosti, Eppur è luce sopra ogni luce – Ipak je svjetlost nad svjetlostima.

Godine 2017., u rodnom je Pazinu pripremala multimedijalni projekt Svjetlehem II. posvećen svjetlu, u sklopu kojeg je planirala projekcijama osvijetliti dijelove Pazinske jame, a dijelove projekta smjestiti i u Kaštel. Kao dio projekta, a i intermeco, na balkonu svoje kuće postavlja instalacije koje naziva „art at home“, među kojima je i bila njezina interpretacija slike Sloboda vodi narod Eugènea Delacroixa.

Bila je dugogodišnja članica Hrvatskog društva umjetnika - Split.

Dobitnica je prve nagrade „Povelja Ars Histriae VIII“ (Rovinj 1982.), nagrade Splitskog salona (Split 1982.), diplome Ars Histriae IX (Rovinj 1984.) te nagrade Grisia (Rovinj 1984.).

Slike