Šebelić, Ivan (Ivo), kazališni redatelj i ravnatelj (Ližnjan, 2.VI.1922. – Opatija, 18.XII.1986.).

Bio je redatelj i ravnatelj nekoliko kazališta, jedan je od pokretača kazališnoga života u poslijeratnoj Rijeci 1946.

Završio je studij režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a svoj interes za domaću literarnu baštinu odmah po završetku studija transformira u brigu o kazališnom životu na Bujštini u sklopu Amaterskoga kazališta Kotara Buje, gdje je 1952.–56. postavio Držićeva Dunda Maroja, zatim adaptaciju Šenoina Zlatarova zlata, Goldonijeve Ribarske svađe te Gundulićevu Dubravku. Zaslužan je za profesionalizaciju bujskoga kazališta (Narodno kazalište „Otokar Keršovani“, 1954.–56.).

Potom se specijalizirao za režije Držićevih djela na brojnim hrvatskim pozornicama. Tako je predstave Novela od Stanca i Tripče de Utolče, također prema Držiću, postavio u Studentskom eksperimentalnom kazalištu (SEK) u Zagrebu (1955.), potom gostujući u Veneciji i Parmi 1955., 1958. u Bruxellesu, Gentu i Antwerpenu te 1964. u Beču. U SEK-u je postavio i Dunda Maroja (1958.), kome će se redateljski vratiti i u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu (1968.), dok je u Istarskom narodnom kazalištu u Puli 1966. režirao Držićev Skup, kontinuirano oko Držićeva opusa dramaturški surađujući s Markom Fotezom.

U sklopu SEK-a u Zagrebu Šebelić profesionalno prijateljuje i surađuje s redateljem Bogdanom Jerkovićem, sudjelujući nizom manjih predstava i kreativnih suradnji u nastanku vrlo jake zagrebačke nezavisne scene. Bio je i dugogodišnji redatelj Narodnoga kazališta Ivan Zajc u Rijeci (danas HNK Ivana pl. Zajca).

Miroslav Međimorec, kazališni i filmski redatelj, književnik, publicist i diplomat, ovako opisuje Šebelićev rad: „Najbolji primjer takve kazališne poetike bila je predstava Dundo Maroje u režiji Ive Šebelića, u kojoj su renesansno određenje glume i likovne opreme prvi put supstituirani suvremenom znakovnošću (…) krajnje reducirane arhitektonske naznake ili pak domišljato izrađene scenske elemente, kao npr. raznobojne kocke u Dundu Maroju.“

U 1970-im Šebelić ostaje zapamćen kao direktor zagrebačkoga Malog kazališta Trešnjevka (1970.–77.), gdje blisko surađuje s nizom ugošćenih čeških redatelja i na zagrebačkim scenama inaugurira takozvanu „crnu tehniku“ lutkarske igre: vrstu kazališne scenografije nastale pokretanjem osvijetljenih elemenata ispred tamne pozadine. Ponovno je zaslužan i za brigu o samom kazališnom prostoru jer se za njegova mandata Malo kazalište Trešnjevka renovira i proširuje. Briga za osnivanje i inoviranje scenskih prostora, inzistiranje na eksperimentalnom pristupu tradicijskim hrvatskim tekstovima te cjeloživotni interes za renesansnu Držićevu komediju obilježavaju profesionalni rad tog pionira kazališne režije u Hrvatskoj.