Brajnović, Marčelo, likovni umjetnik i performer, prorok (Rovinjsko Selo, 22.VI.1934. – Rijeka, 12.IV.2021.).

Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1956. Umjetnički je aktivan od 1953., kada u Rovinju sa starijim kolegama Brunom Mascarellijem, Zorom Matić i Žarkom Naunovićem osniva Grupu Valdibora, koja je te godine imala skupnu izložbu u Puli. Ubrzo je ova grupa s brojnim likovnim umjetnicima koji su svoju inspiraciju našli u Rovinju utemeljila znamenitu rovinjsku Likovnu koloniju, potom i Grisiju, jednodnevnu natjecateljsku likovnu izložbu na otvorenom.

Kao umjetnik Brajnović je pokazivao široki spektar zanimanja, od skulpture, crteža i slikarstva do konceptualnih instalacija, performansa i pisanja. U mladosti bio je blizak Novim tendencijama, minimalizmu i apstraktnoj slici, pa ga je Igor Zidić s Mladenom Šutejom i Ivanom Kožarićem uvrstio u središnje figure modernog hrvatskog nadrealizma.

Paralelno težnjama i struji apstraktnoga slikarstva geometrijskog i lirskoga tipa u Hrvatskoj se kasnije javlja i struja postnadrealističkog, fantastičnog i metafizičkog slikarstva, kojoj je začetnik Miljenko Stančić, a dosljedni nastavljači Vasilije Josip Jordan i Brajnović, koji je kroz djelovanje u Italiji izrastao u pravog predstavnika vizionarskog nadrealizma u hrvatskom slikarstvu.

Od 1965. bio je član Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (danas: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, HDLU), a od kraja 1960-ih živio je i radio u Milanu, gdje surađuje s velikim talijanskim galeristom Renzom Cortinom, vlasnikom galerija Cavour i Cortin. To je bilo najplodnije razdoblje njegove slikarske karijere, tijekom koje je nastalo više od 600 slika i crteža. U tim godinama dobio je brojne nagrade i ostvario niz međunarodnih izložbi.

Kao već poznati slikar, 1975. preselio se u Francusku, u Pariz. No, djeca su mu trebala krenuti u školu, pa se 1977. vraća u Hrvatsku i živi između Zagreba, Pule i Rovinjskog Sela. U tom vremenu nastaju njegove velike kompozicije, izložene u hotelima i restoranima rovinjskog Jadranturista, od kojih je najpoznatija slika Albero maestro, tužna Paulina i ostala djela iz 1980.

Bio je izuzetno nadaren u stvaranju asamblaža, umjetničkih intervencija, kolaža i kiparskih radova, među kojima je poznata dekoracija što ju je 1982. s Quintinom Bassanijem izveo u restoranu rovinjskog turističkog naselja Monsena (danas Amarin).

Godina 1999. i 2000. nastaje jedno od najpoznatijih njegovih djela, kompleksni konceptualni rad Corpus Delicti Anglo-Americae. Pritom je koristio ostatke američkog bombardera koji je na povratku s jednoga zadatka u studenom 1944. pao blizu Rovinjskog Sela. Prikupio je ostatke zrakoplova, simbolički na dijelu sačuvane oplate izrezao „prozorčiće“ s natpisima svih zemalja NATO-a koje su u sudjelovale u ratnim akcijama diljem svijeta. Izložba kojom je ustao protiv dominacije i snage SAD-a i NATO-a izazvala je veliko zanimanje, posebno nakon postavljanja u OK galeriji u Rijeci i u galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu, dok ju je vodio Branko Franceschi. Američko veleposlanstvo zatražilo je da vrati ostatke aviona, a iz SAD-a je dobio donaciju Pollock-Krasnerove zaklade, što mu je bila najveća zadovoljština. Nakon ovih izložbi Branko Cerovac će zapisati da su „Marčelu Brajnoviću, osebujnom umjetniku i veleposlaniku Kraljevstva Božjeg, potkraj drugog milenija narasli novi artistički zubi, oštriji i opasniji od prijašnjih, vezanih za tradiciju europskog nadrealizma“.

Kroz to vrijeme u rodnom Rovinjskom Selu, na zaravni Gumila brijega Golo brdo, počinje graditi umjetnički atelijer u prirodi, kao buduće likovno središte. Početna mu je ideja bila izgraditi Centar slikarstva neba i zemlje u kojem će podučavati svoje učenike. Istovremeno se, u performativnom činu otvaranja prve zgrade s krunom, plaštom i kraljevskim moćima, proglasio Kraljem slikara neba i zemlje.

Nakon ove na brdu je izgrađena i zgrada u obliku kule. Početkom 1990-ih preimenuje Centar slikarstva neba i zemlje u Veleposlanstvo Kraljevstva Božjeg na Golom brdu, gdje je, prema biblijskom stavku, početkom Domovinskog rata, zavijorio zastavu mira. Brajnović je kao prorok Ilijah redovno izdavao list Srdžba Božja, čije je primjerke 2005. otisnuo u posebnoj knjizi Rat za Harmagedon.

U novijem stvaralačkom razdoblju, obilježenom postmodernizmom, narativnom umjetnošću i minimalizmom, proizvodio je osobite instalacije inspirirane sjećanjima i vlastitim svjetonazorom.

U braku s akademskom slikaricom Zvjezdanom Hegedušić Brajnović, ljubav prema umjetnosti prenio je na cijelu obitelj. Unatoč neizvjesnosti kćeri Jasminka i Vida te sinovi Tomislav i Petar su izabrali upravo umjetnički poziv. Umjetnička energija proširila se i na većinu njegovih unuka, rodbinu, prijatelje i znance, pa je snažno utjecao na okolinu u kojoj je djelovao, postavši umjetnički marker Istre i Hrvatske.

U svojem cjelokupnom opusu Brajnović je prednost uvijek davao etici, životu, principima i svjetonazorima. Zbog takvih stavova stalno je bio u sukobu s okolinom, jer je u potrazi za istinom bio spreman dovesti u pitanje i napustiti nasljeđe, identitete i svjetonazore iz kojih je proizašao.

Slike