Butoniga, vodoopskrbni sustav, sastoji se od akumulacije vode (umjetna jezera) i pogona za kondicioniranje vode kraj Butonige te vodovodne mreže kojom se voda dostavlja naseljima zapadne i južne Istre.

Potreba za izgradnjom akumulacije Butoniga prvi je put obrađena u studiji Vodoprivredna osnova šireg sliva rijeke Mirne, 1965., i to za osiguranje vode za natapanje ravnjaka Bujštine i Poreštine, te doline Mirne (ukupne približne površine od 14.000 ha). U sljedećem razdoblju izrađen je veći broj studija i projekata s veličinom akumulacije 7–56 milijuna m3. Za realizaciju je prihvaćena varijanta ukupne zapremine 22,1 mil. m3, od čega je 2 mil. m3 mrtvi prostor za prihvat nanosa i 2,6 mil. m3 za prihvat vodnoga vala, kao obrana od poplava.

Radovi na brani započeli su u drugoj polovici 1970-ih, a dovršeni su 1988. Na početku 1980-ih namjena je akumulacije promijenjena, pa je odlučeno da će se umjesto za natapanje upotrebljavati za vodoopskrbu. Tadašnji su planovi predviđali da će ukupna vršna potrošnja iz akumulacije iznositi 1.945 litara u sekundi (l/s), i to za Istarski vodovod Buzet 1.109 l/s, za Vodovod Labin 90 l/s te za Vodovod Pula 746 l/s. Akumulacija je dovršena i puštena u pogon 1988.

Magistralni cjevovod Butoniga–Pula, s početnim promjerom od 1.200 mm, dovršen je 1990., a prva faza uređaja za kondicioniranje vode (1000 l/s) dovršena je i puštena u pogon 2002.

Z. Kos